Što su hrvatski intelektualci u emigraciji druge polovice XX. stoljeća, poput Franje H. Eterovića ili pak Bogdana Radice te njihovih suvremenika nastanjenih od Buenos Airesa do Chicaga i Londona, pisali o ljudskim pravima možete saznati na jednome mjestu u zadnjem svesku časopisa „Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine“ iz pera dr. sc. Ivana Čule
prilog: Vesna Kukavica
I
zvorna znanstvena studija „Ljudska prava u hrvatskoj emigrantskoj misli (1945 – 1990)“ koju je napisao dr. sc. Ivan Čulo s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu objavljena je nedavno u časopisu „Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine“, Vol. 46. (2020.), 439 – 643 str.
Posrijedi je jedinstvena studija koja na dvjestotinjak stranica sabire, propituje i valorizira pristupe hrvatskih emigrantskih mislilaca o ljudskim pravima još od vremena pripreme i donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Prilikom njezina usvajanja 1948. u Ujedinjenim narodima bivša Jugoslavija bila je jedna od rijetkih država koja nije glasovala za Deklaraciju.
Zanimljivo, službeni prijevod Opće deklaracije o ljudskim pravima nije bio objavljen na hrvatskome jeziku ni u službenim glasilima SFRJ u čijem je sastavu Hrvatska bila do 1991., pa je netočan podatak u nekim drugim radovima da je Opća deklaracija o ljudskim pravima bila ratificirana u Jugoslaviji, s uputom na Službeni list FNRJ/SFRJ. U samostalnoj Hrvatskoj službeni prijevod Opće deklaracije o ljudskim pravima na hrvatski jezik objavljen je tek 2009 (NN, 12/209).
Ljudska prava, dakako, danas pripadaju čovječanstvu i jednako pripadaju svakoj osobi na ovome svijetu. Studija uvodno prikazuje značajke, položaj i prilike hrvatske emigracije na Zapadu u razdoblju hladnoratovske podjele svijeta te onodobni službeni jugoslavenski pristup ljudskim pravima. Analiza hrvatske emigrantske misli dr. sc. Ivana Čule zahvaća četiri razdoblja: 1. 1945 – 1960; 2. 1961 – 1970; 3. 1971 – 1980; te 4. 1981 – 1990.
Autora Čulu zanima smisao ljudskih prava definiranih Općom deklaracijom, koja se prakticiraju u zbiljskim društvenim praksama kako u komunističkom, tako i u liberalnom poimanju svijeta i čovjeka na vremenskoj okomici od 73 godine, otkad je taj dokument UN-a prihvaćen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda kao pravno obvezujući minimum prava i sloboda svakog čovjeka. Na te okolnosti ukazuju hrvatski emigranti s višedesetljetnim adresama u metropolama Sjeverne i Južne Amerike, kao i oni iz odredišta iz Zapadne Europe od Madrida do Pariza i Londona. Već krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih filozof i pisac s madridskom i kasnijom višedesetljetnom čikaškom adresom Franjo Hijacint Eterović, te sociolozi Bonifacije Perović s argentinskog vidikovca te Mirko Meheš s kanadskog horizonta sustavno analiziraju Opću deklaraciju smatrajući je ne samo velikim dostignućem u shvaćanju čovjeka kao osobe, već i značajnim korakom u napretku međunarodnog prava.
Uz objavljivanje filozofskih i socioloških ogleda u inozemnim stručnim časopisima te plodan opus u kultnoj iseljeničkoj periodici, podsjećamo, ova su trojica doktora znanosti Eterović, Perović i Meheš, razvili zapažene karijere sveučilišnih profesora filozofije i sociologije u domicilnim sredinama svoga doba (Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Argentini…).
Iako bezrezervno prihvaćaju Opću deklaraciju i njezine personalističke temelje, ipak se kritički osvrću na neka rješenja i nedostatke u njoj. Razmatraju i kontekst prihvaćanja, bliskosti i udaljenosti Opće deklaracije u odnosu na tadašnje politike, ideologije, filozofije i svjetonazore.
Eterovićevi i Perovićevi ogledi najraniji su analitički oblikovani prilozi usredotočeni na problematiku ljudskih prava iz pera hrvatskih autora u emigraciji, a odlikuje ih izraziti personalistički pristup, drži autor studije doktor Čulo.
Šezdesetih dvadesetog stoljeća osobito vrijedan doprinos proučavanju ljudskih prava u socijalističkim ustavima ostvaruje pravnik i političar u emigraciji Branko Martin Pešelj,
u široj javnosti poznatiji kao osobni tajnik Vladka Mačeka, s kojim je krajem druge svjetske kataklizme emigrirao u Washington. Uz publicističku i političku aktivnost, Pešelj je predavao četvrt stoljeća na Pravnom fakultetu u Georgetownu i to od 1961. do 1986. Objavljivao je u stručnom časopisu The American Journal of International Law, kao i znamenitoj emigrantskoj periodici od Hrvatske revije do američko-hrvatskog Journala of Croatian Studies te argentinsko-hrvatske Studia Croatice. Ta dva potonja glasila na stranim jezicima engleskom i španjolskome jeziku bila su, prema
ocjeni Borisa Marune, jedini ozbiljniji pokušaji „hrvatske emigracije da se na
stranim jezicima sustavno informira svjetsku javnost o našoj hrvatskoj prošlosti,
književnosti, kulturi i, napose, o tragičnom položaju Hrvatske i njezina naroda
u tzv. novoj Jugoslaviji.“
Vrijedne oglede i analize o stupnju poštovanja ljudskih prava na europskome tlu, prema Čulinim istraživanjima, pisali su u našim i stranim časopisima hrvatski disidentski pisci kao što su Gvido Saganić iz Velike Britanije i Jure Petričević iz Švicarske tijekom 1970-ih i 1980-ih, prateći cjelokupna događanja na međunarodnoj razini s ciljem ukazivanja na sustavna kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji. Za tri desetljeća prisilne londonske avanture Gvido Saganić od 1960. do demokratskih promjena u Lijepoj Našoj ostvario je velik broj članaka u kultnom časopisu Nova Hrvatska, čijim članom uredništva u Londonu postaje od prvoga joj broja. Za tih trideset godina Saganić je kao dio Kušanova uredničkog tima Nove Hrvatske nemjerljivo doprinio djelovanjem i u inozemnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava na Zapadu kakva je Amnesty International. Agronom i publicist Petričević, poglavito se iskazao kao urednik i utemeljitelj nakladničke kuće Verlag Adria u švicarskom Bruggu koja je objavljivala Knjižnicu slobode.
U osamdesetima pred pad Berlinskoga zida i slom komunizma u Europi novu dimenziju shvaćanja ljudskih prava iznosi i Tomislav Sunić s višegodišnjom karijerom američkog sveučilišnog profesora i kasnijeg hrvatskog diplomata te eminentnog pisca društvenih tema.
Kroz više desetljeća emigracije svojim radovima obranu ljudskih prava za pojedince i narode zastupaju eminentni intelektualci nastanjeni u SAD-u kao što su Kvirin Vasilj i Bogdan Radica. Radičin opus podjednako je važan i za američku i za hrvatsku kulturnu povijest. Od 1950. je Radica bio redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu. Uz profesionalnu karijeru sveučilišnog predavača, Radica je razvio bogatu suradnju s hrvatskim emigrantima u iseljeničkom tisku poput Hrvatske revije u kojoj je za pet desetljeća objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Od mnogobrojnih eseja dovoljno je zaviriti u Radičinu knjigu „Živjeti nedoživjeti“ (I–II, 1982) da bi se opravdao interes istraživača Čule za emigrantskim analitičarima ljudskih prava i sloboda kakav je bio Bogdan Radica.
Zanimljiv je i publicistički rad koji je ostvario Franjo Nevistić u okviru kultnog časopisa na španjolskome jeziku Studia Croatica u Argentini. Proučavanje i bavljenje ljudskim pravima u hrvatskim okvirima započelo je i duže trajalo u emigraciji nego u domovini, dokazuje autor ove studije dr. sc. Ivan Čulo. Iako, pretežito s neosnovanom stigmom „državnih neprijatelja“ i pristalica „režima NDH“, hrvatski su emigranti u svojim radovima zastupali raznovrsne teorije, ideje i pristupe ljudskim pravima te isticali vrijednosti demokracije i pluralizma. To ne samo da nije bilo svojstveno jugoslavenskom pristupu, već je bilo izričito i zabranjivano. Stoga misao hrvatskih emigranata zaslužuje dolično mjesto u hrvatskoj tradiciji promišljanja ljudskih prava, zaključuje istraživač Čulo u studiji objavljenoj u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine.
Uz knjižare i knjižnice u Hrvatskoj, časopis u kojem je objavljena spomenuta studija dostupan je čitateljima širom svijeta i na internetskom Portalu hrvatskih znanstvenih časopisa Hrčak na ovoj poveznici::
(https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=370365 ;