TRAGOM ZAPISA I SJEĆANJA

Reagiranje na informacije iznesene za vrijeme i povodom koncerta Tamburaškog orkestra Wellebit na otvaranju izložbe fotografija „Pag – grad – otok“ Damira Fabijanića u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu.

piše: Aleksandra Brnetić
foto: nasl. prof. dr. sc. Grozdana Marošević / Biblos / Tagesspiegel / Aleksandra Brnetić

Berlin/ Hrvatsko veleposlanstvo u Njemačkoj organiziralo je u petak, 13. siječnja, u povodu Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske izložbu fotografija „Pag – grad – otok“ Damira Fabijanića. Kao svojevrsna glazbena uvertira Fabijanićevom fotografskom narativu o Pagu nastupio je Tambouraschen Chor Wellebit 1902, koji od svojih prvih trenutaka u repertoaru njeguje hrvatske tradicionalne melodije.

Predstavljajući Tamburaški orkestar Wellebit, Željko Matić, izdavač i glavni urednik „Berlinskog magazina“, usredotočio se na tri činjenice iz njihove bogate povijesti – na osnivača, Franza Krznara, Ličanina, koji se zbog ljubavi svog života nije ukrcao na brod za Ameriku nego je sa svojom Elisabethom krenuo put Berlina i koji je bio i ostao jedini Hrvat što je svirao u tom orkestru; na 1964. godinu kad su se članovima orkestra pridružili prvi Hrvati, a među njima „doktor Jelić koji je živio ovdje u Berlinu u Uhlandstrasse ali on nije bio glazbenik, više je bio kao pridruženi član orkestra. Bila su još dvojica-trojica Hrvata koji su imali člansku iskaznicu, Franc Krznar je imao broj jedan, Jelić je imao broj dva, …“ i na razdoblje susreta Welebitaša s Hrvatskom kulturno-umjetničkom i sportskom zajednica Berlin: „prvi kontakt s Hrvatima imali su 1986. godine, tada je bilo još za vrijeme ondašnje države, to je bio jedan njihov koncert. Da bi onda u novijoj povijesti prvi put nastupili u Hrvatskoj zajednici u Berlinu, u Kroatische Gemeinde, za vrijeme dok sam ja bio predsjednik Zajednice. To je bilo 2009. godine, …“

Tri dana kasnije, u ponedjeljak, 16. siječnja, Sonja Breljak objavljuje na ovom portalu tri napisa Izložba i glazba na početku godine, Liebe Freunde… Dragi prijatelji… i Da die anderen uns mögen … Kad nas drugi vole, navodeći hrvatske društvene i državne počasti, priznanja, darove kojima su Wellebitaši čašćeni od 2010. do 2019. godine.

No, Wellebit su Berlinci voljeli i cijenili već tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća. Bili su među prvima koji je nastupio u Vox-Haus-u, u zgradi u kojoj je krajem 1923. s Funk-Stunde Berlin (Radio sat Berlin) počela povijest radija u Njemačkoj. Vox-Haus je bila upravna zgrada koncerna gramofonskih ploča Vox sa tonskim studijima za snimanje u prizemlju, prvom i četvrtom katu i sa dva odašiljača na krovu.

Wellebit je svirao i na otvaranju druge Velike njemačke radio izložbe (njemački: Große Deutsche Funkausstellung) početkom rujna 1925. Te je godine u Berlinu bilo već šest tamburaških orkestara. Kad su nacisti došli na vlast, sve su ih zabranili pa tako i Wellebit.

Nakon Drugog svjetskog rata preživjeli tamburaši udružili su snage i ponovno osnovali „Tamburaški orkestar“. Sve do izgradnje Berlinskog zida u kolovozu 1961. priređivali su raznorazne koncerte, između ostaloga u bolnicama i domovima umirovljenika. Bilo ih je dvadeset i četiri.

Kad sam u jesen 1978. u Berlin došla iz Kölna i počela se pripremati za preuzimanje pa time i za vođenje Emisije za naše sugrađane iz Jugoslavije radiostanice Sender Freies Berlin, kolega Srećko Lipovčan, utemeljitelj te emisije, osnovane 1974., između mnogih društvenih pikanterija spomenuo je da u gradu postoji jedan jako zgodan orkestar tamburica i mandolina zvan Tambouraschen Chor Wellebit 1902 u kojem su samo Nijemci, ali čiji se repertoar sastoji samo od starih hrvatskih pjesama poput Marijana, slatka Marijana, Na te mislim kada zora sviće. I da je taj ansambl 1902. osnovao Hrvat Franz Krznar, za kojeg se pretpostavlja da je rodom iz Like. No, ti Nijemci bježe od jugoslavenskih građana kao vrag od tamjana, a da se pogotovu libe svakog dodira s nama, s Hrvatima.

Kaj je bilo?

Od Hrvata su počeli zazirati onoga trenutka kad je dr. Branimir Jelić, liječnik i publicist , „u svibnju 1971. teško … ozlijeđen u podmetnutoj eksploziji, a ni njegova iznenadna smrt nije razjašnjena.“ (iz Hrvatskog biografskog leksikona). Pretpostavlja se da je atentat izvršila jugoslavenska tajna policija UDBa (kratica za Uprava državne bezbednosti).

Ne zna se da li su Wellebitaši od prvog susreta znali da je dr. Jelić, koji je još početkom 1950. u zapadnom dijelu Berlina, u savezničkom okupacijskom sektoru, otvorio liječničku ordinaciju, konkretnije u Uhlandstrasse 141, u dijelu kojeg su nadzirali Britanci, „nakon smrti Stjepana Radića, u listopadu 1928. počeo … organizirati mladež radi oružane borbe za demokratsku hrvatsku državu (uključujući BiH)“(Hbl) i da je bio pripadnik ustaškog pokreta, ali da nije – kako se to u narodu kaže – u ratu okrvavio ruke jer ga Britanci drže zatočenim na otoku Men u Irskom moru od listopada 1939. do prosinca 1945.

No Wellebitaši su sigurno nakon Jelićeve smrti saznali da ga je proganjala kako prva Jugoslavija, Kraljevina, tako i Druga, Titova. Međutim, nakon što je Njemačka 1945. bezuvjetno kapitulirala, Titova Jugoslavija dobila je međunarodno priznanje za partizansku borbu protiv fašizma, a tri godine nakon toga, i priznanje za otpor staljinizmu te je kao država pobjednica u Drugom svjetskom ratu imala pravo na devet vojnika u Vojnoj misiji FNRJ/SFRJ pri Savezničkom kontrolnom vijeću. Sjedište joj je bilo u Dahlemu, u Taubertstr. 18., na terenu američke komande.

I tako je pukla ljubav između Wellebita i Hrvatske.

Unatoč prekinutim vezama uredništvo SFB-ove Emisije za naše sugrađane iz Jugoslavije uvijek je na vrijeme došlo do informacija o njihovim nastupima pa je tako sve od prvih dana te emisije slušateljstvo na vrijeme saznavalo za svaki koncert Wellebita na prvu nedjelju Došašća u evangeličkoj crkvi Kapernaumkirche u Weddingu kao i za njihove ljetne koncerte u evangeličkoj metodističkoj crkvi Lindenkirche u Wittenau. Suradnici emisije su s vremena na vrijeme i posjećivali koncerte i izvještavali.

I tako, mic po mic, otapao se led.

Horst Budde, član Wellebita takoreći od malih nogu i njihov dugogodišnji voditelj koji svira berdu, jedne je nedjelje u ljeto 1997. gostovao u emisiji Viadukt. Das Forum im Vierten (Vijadukt. Forum na Četvrtom) SFB-ovog etničkog programa RADIOmultikulti.

U emisiji je sudjelovala i jedna iranska muzikologinja (ne mogu joj se sjetiti imena), a moderator je bio Jolyon Brettingham Smith (foto: „Der Musiker als Moderator“, Tagesspiegel, 24. 5.08.), britanski skladatelj, dirigent i predavač na Sveučilištu umjetnosti u Berlinu. Razgovaralo se o „Wellebitu“, ali i o tamburi, o tom narodnom trzalačkom glazbalu, koje svoje podrijetlo vuče iz kulture drevne Mezopotamije, a Turci su ga u 14. i 15. stoljeću donijeli na područje jugoistočne Europe pa je odatle stiglo u Mađarsku i Srednju Europu. U emisiji smo puštali pjesme iz Wellebitaševog hrvatskog i međunarodnog repertoara, koje je Tamburaški zbor dan ranije snimio u jednom od studija u Haus des Rundfunks u Masurenallee. Ja sam bila urednica te dvosatne emisije.

U petak, 26. travnja 2002., probu Wellebitaša u restoranu „Zum Kegel“ u Tegelu posjetila je etnomuzikologinja dr. sc. Grozdana Marošević iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, koja se u znanstvenom radu posvetila hrvatskoj tradicijskoj (folklornoj) glazbi.

Marošević je zabilježila u svom dnevniku:

Prikupila sam nešto građe o repertoaru (pregledala partiture; snimila nešto razgovora i probu i fotkala). Posjet je bio za vrijeme boravka Pučkih pjevača iz Starog Grada i Vrbnja u Berlinu (25. – 30. 4. 2002.), koji su nastupili na otvorenju izložbe “Hrvatska: tri jezika – tri pisma” (Drei Schriften – Drei Sprachen. Kroatische Schriftdenkmäler und Drucke durch Jahrhunderte) u Staatsbibliothek zu Berlin, 25. IV. 2002. Za programsku knjižicu koncerta napisala sam tekst:

Marošević, Grozdana. 2002. “Dem Kreuz folgend. Das Vokalensemble Pučki pjevači iz Staroga Grada”. Dem Kreuz folgend. Alte kroatische Kirchengesänge. Begleitprogramm zur Ausstellung “Drei Schriften – Drei Sprachen. Kroatische Schriftdenkmäler und Drucke durch Jahrhundert”. Staatsbibliothek zu Berlin – Preußischer Kulturbesitz. Berlin: s.n., 3. [Programska knjižica koncerta].“

Ta je izložba najveći i najpotpuniji prikaz hrvatske pisane riječi od ranog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća. To je zbirka, koja na trima pismima – glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici, te trima jezicima – staroslavenskom hrvatske redakcije, latinskom i hrvatskom obuhvaća razdoblje od tisuću godina. Autori postava su dr. Srećko Lipovčan i Zlatko Rebrenjak, a izloške su odabrali članovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Anica Nazor, Josip Bratulić i Mirko Tomasović. U Berlinu je izložbu s hrvatske strane otvorio ministar kulture dr. Antun Vujić, a dvije godine kasnije, u belgijskoj Kraljevskoj knjižnici u Bruxellesu, ministar vanjskih poslova Miomir Žužul.

U proljeće 2017. iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Wellebitašima stiže ponuda za gostovanje na Đakovačkim vezovima. No, kako godine čine svoje, a najavljuje se i „rekordno jezivo vruće za cijeli svijet“, Horst Budde zahvaljuje na ponudi i tužno nadodaje: „Mi nemamo više snage autobusom dalje od Zagreba.“

No, vratimo se mi emigrantu Jeliću. Ne bih sada potegla pitanje o tome što je navelo kolegu Željka Matića na to da dr. Jelića predstavi tako šturo, da nije moglo biti šturije. Ako je tim oskudnim predstavljanjem htio dr. Jelića izvući iz zaborava sa željom da ga vrati u javni i politički život kao nevino opanjkavanog Hrvata, onda je izabrao krivo mjesto. Jer, svako je veleposlanstvo samo diplomatska misija, koja službeno predstavlja jednu zemlju u drugoj. Ono štiti interese svoje države, promiče odnose i razvija aktivnosti između obje zemlje, organizira državne posjete itd. O rehabilitacijama takve vrste, odnosno o političkim pomilovanjima, obično odlučuje predsjednik dotične države.

No, drugo je pak pitanje je li današnje hrvatsko društvo politički zrelo za javne, ali trijezne i mirne raspre o ispravljanju nepravdi prema mnogim Hrvatima raznih političkih i ideoloških couleura, počevši još tamo od Prvog svjetskog rata.

Izvori:

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8452

Jere Jareb, Političke uspomene i rad dra Branimira Jelića, Izdavač Mirko Šamija, Cleveland, 1982.

https://www.ief.hr/znanstvenici/grozdana-marosevic/ 

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments