Marijan Gubina: “260 dana”
Dugo je trebalo osobi da se približi, no kako se približavala, tako je sve više sličila mom tati. Ocjenjivao sam, tj. uspoređivao glavu, kosu, pokrete. Podigao je glavu. To je tata!
Toliko sam brzo htio sići s drveta da sam usporio sam sebe, no došao sam do grane s koje mogu skočiti. Skočio sam na noge, pao na glavu i kao pantera iz ležećeg stava zagrebao prema svom tati.
Zbog prevelike želje da stignem što prije, trčao sam kao lud, spotaknuo se o busen trave i pao. No, kao da nisam, digao sam se brže nego što sam pao i jednakim tempom i načinom nastavio dalje.
Moje bacanje oko tate i čvrsto stezanje oko dijela tijela koji sam mogao obgrliti, prouzročili su mu dodatne bolove na izranjavano tijelo. Priljubio sam se uz njegovu lijevu stranu tijela kao da mu pomažem u hodu te laganim koracima nastavimo kući.
U trenutku kada smo prišli kući, pokušao je dozvati mamu, no u njegovom glasu nije bilo energije koja bi dospjela dalje od pola metra. Zaurlikao sam dozivajući mamu. Istrčale su sestre i mama u sekundi. Svi smo plakali jedno za drugim.
Taj užasan jecaj i sada mi para misli, uzrokuje tjeskobu i nemir i ponovo budi onaj nelagodan osjećaj u mome tijelu. Po mome tijelu kao da gmižu veliki crvi, a moje lice kao da se koči. Ovo se učestalo događa dok pišem, dok ponovo prolazim davno potisnuto.
Unijeli smo oca u kuću i položili na krevet u dnevnoj sobi. Tihim nas je glasom molio da ne plačemo, da je sve u redu. No, kako smo svi bili svjesni činjenice da ništa nije u redu jer je njegovo pretučeno tijelo govorilo sve. Govorilo je da smo u situaciji iz koje ne možemo pobjeći. Možemo samo čekati nova stradavanja. Možemo samo iščekivati smrt.
Nakon nekog vremena svi smo se lagano smirivali, a tata je nepomično ležao.
U jednom je trenutku tihim glasom pitao:
„Jesu li dolazili?“
„Ne!“ odgovori mama.
„Jeste danas jeli?“
„Ne.“ odgovora mama i mi zajedno s njom u istom trenutku.
Uzet ćete od svega po malo i skupiti na hrpu, da vidimo za koliko dana će biti hrane. Starija sestra Zorica ga prekine i kaže:
„Ali, tata, ne smijemo ništa dirati jer će nas pobiti!“
„Neće, ljubavi. Još neko vrijeme im trebamo za rad. Kad nas nisu pobili dosad, ni neće. Sad je na nama da izdržimo do kraja. Hranu moramo jesti pažljivo, po malo od svega, da se ne dobije dojam da jedemo previše, a i duže će nam trajati. Ja ne znam koliko će ova situacija potrajati. Skuhajte mi kavu.“
„Tata, hoćeš i rakijicu?“
Na sestrino pitanje kimnuo je glavom da hoće.
Mama i sestre započele su s prikupljanjem hrane, a ja i mlađa sestra Helena kleknuli smo ispred oca i tužno gledali kako se pati s ispijanjem kave. Željan tog gutljaja kave, a izmoren od batina da jedva podigne glavu u trenutku ispijanja.
Nas smo dvoje premali da bi mu pomogli, no dovoljno veliki da osjetimo tu bol u prsima, taj odvratan osjećaj patnje, tu nemoć da pomognemo vlastitom ocu.
Njegova kovrčava crna kosa usebi nosi grude od skorene krvi. Njegove tužne smeđe oči nose bol koju živi. I koliko god se trudio prikazati drugačije, svi smo svjesni cijele situacije. Svjesni smo njegove patnje – patnje mučenika koji prebijen radi teške fizičke poslove, patnje muža koji ne može pomoći ženi i, njemu najteže patnje, patnje oca koji ne može zaštititi svoju djecu jer je prisiljen gledati njihovu patnju i iščekivati još gore trenutke. Tada nismo ni slutili da može biti gore, a danas sam svjestan da je strah koji je dolazio iz njegovih očiju bio izazvan onime što bi se moglo dogoditi.
I, napokon, stol u blagavaonici je popunjen. Mama i tata razgovaraju o planu – kad i na koji način će se trošiti hrana, no mi kao da smo izgubili osjetilo sluha. Više ništa ne čujemo. Kao hipnotizirani gledamo hranu na stolu. Da nam tijela nisu iscrpljena, vjerojatno bismo se gušili u vlastitoj slini. I, naposljetku, mama nas okuplja oko stola i daje instrukcije, no ja ih ne čujem. Starija sestra klima glavom, potvrđuje, no nas troje nepomično gledamo u hranu i čekamo dozvolu za start.
Evo je!
Kao nemani grabimo sa stola, trpamo u usta sve što stignemo, i slano i slatko. I sve je fino. Mama nas moli da jedemo polako jer će nam biti loše, no nema veze što će nam biti loše. I sad nam je loše pa, u konačnici, bolje da nam je loše od hrane, nego od gladi.
Na krupnim očima sestara bilo je vidljivo veliko zadovoljstvo, kao da im se svakim zalogajem mijenjao oblik i boja očiju. Zadovoljstvo je bilo sve veće. I mama je bila zadovoljna, no više zbog zadovoljstva koje vidi na nama, nego zbog hrane koju lagano preživa.
Nakon prvog udara hrane u trbuh i prvog osjećaja da glad, koja je trajala tjednima, lagano nestaje, okrenuo sam se prema ocu i gledao njegove tužne oči. Njegove su se oči sklapale, no nije si dozvolio da utone u san – želio je vrijeme dijeliti s nama. Na trenutke se dalo primijetiti da je i on zadovoljan gledajući nas sretne. Svjestan činjenice da je to kratkotrajno, nije u potpunosti pokazivao sreću. Nakon nekog je vremena zaspao ili pak pao u nesvjest.
Sada kad nas je mama odvojila od hrane i uvjerila da više ne smijemo jesti, započela je s kuhanjem juhe kako bi nahranila tatu i kako bismo i mi osjetili kuhanu hranu. Dok je ona kuhala, takozvanu, anpren juhu koja se sastojala od vode, soli i jaja, sestra Zorica mijesila je kruh, sestra Gabrijela ložila je vatru, a ja i sestra Helena kriomice smo jeli mrvice hrane sa stola.