piše: Nada Landeka
Analizirajući tuđe ljudske sudbine skloni smo kritici. Gotovo uvijek! I uvijek nam je puno lakše osuditi onog kraj nas nego li se osvrnuti sami na sebe. Tako većina građana koja su uspjela oduprijeti se izazovu da na jednostavan i lak način dođu do kreditnih sredstava koje posljednjih godina nude kreditni uredi i „investitori“ sada možda gledaju s osuđivanjem na sve žrtve kreditnih ureda. No slušajući teške i tužne sudbine čovjek ne može, a da se ne zapita; „Bože, do kud smo to stigli?“
Jučer, gospodin koji živi izvan Zagreba priča svoju tešku životnu priču. Umirovljenik, s malim primanjima, preko 70 godina star, udovac, živi sam u stančiću od 40-tak m2. Ima kćerku, teško bolesnu, već dvije operacije su iza nje. Bori se za život. Kćerka je rastavljena, s malenim djetetom o kojem se ovog trenutka baš i nema tko brinuti. A potrebe su velike, i one o skrbi, i financijske. Socijalno i zdravstveno ne pokrivaju sve troškove. Svakodnevna posjeta u bolnicu košta, a također i briga za dijete. Čovjek u takvim trenucima ne razmišlja. Glavno je samo da dođe do sredstava kako bi pomogao najbližem, sačuvao mu život. Tako i je i ovaj gospodin, pročitavši o mogućnosti „brzog i jednostavnog“ kreditiranja, s olakšanjem kročio u famozni kreditni ured.
„Investitora“ kao na zalihama, uvijek spremni, čekaju novu stranku i spremni su na brojne ustupke. Do potpisa ugovora! Postupak uobičajen. U ugovoru jedan iznos, a na ruke se dobiva puno manji. Obrazlažu to činjenicom da su u ugovoru pribrojene već i kamate zajedno s glavnicom i da je to normalno. No razlikuju slučaj od slučaja. Obožavaju naročito teške slučajeve, ljude koji nemaju izbora. Njih kao da nagrađuju i posebno teškim uvjetima jer znaju da su osobe ispred njih gotovo spremne na sve. Tako je i gospodin iz ove priče prihvatio sve uvjete koji su pred njega stavljeni od strane kreditnog ureda. Ta život njemu drage osobe je bio u pitanju.
Kad su rekli da žele sklopiti Ugovor o kupoprodaji jer da je to njihova praksa, nije puno razmišljao. Smatrao je da su to ipak kreditni uredi koje nadzire Ministarstvo financija, Policija, HANFA, HNB, legalna i ozakonjena institucija, i pretpostavljao je da se ipak ne mogu baš tako drastično i otvoreno baviti kriminalom da bi mu stan uzeli zauvijek. Malo se ipak štrecnuo kad su mu osim Ugovora o kupoprodaji ponudili i Ugovor o zakupu kojim je on stekao status podstanara u svom vlastitom stanu.
Dakle, osim što su prenijeli nekretninu na svoje ime, „kreditori“ u ugovoru obračunavaju odmah i glavnicu i kamatu, a obračunane rate računaju kao najamninu u stanu ili kući koje su prenijeli na svoje ime. To je jedan od oblika „kreditiranja“.
Drugi oblik je fiducijarno vlasništvo ili pak založno pravo, odnosno uvjetni prijenos vlasništva nekretnine na ime „investitora“, ili zasnivanje založnog prava – hipoteke na nekretnini, a u potpuno vlasništvo prelazi prodajom nekretine putem javnog bilježnika ili suda, ukoliko dođe do raskida ugovora. U većini slučajeva „kreditori“ se pobrinu da se steknu uvjeti za raskid, pa čak i ako želite biti uredni i ne kasniti sa otplatom, tada vas na to „prisile“ seljenjem ureda s mjesta na drugo mjesto, privremenim zatvaranjem postojećeg ureda, neodazivanjem na pozive. Ovo im nije problem jer već imaju spremnih desetak i više ureda, nekoliko natpisa sa imenima tvrtke, pečate, sve imaju u pripremi za promjenu, samo se u uredima uvijek vrte uglavnom isti ljudi. Zagrepčani čak među njima prepoznaju i ljude koji su se odprije bavili sličnim poslovima, ništa novo.
U Zagrebu puno toga zna „procvjetati“.
Plodno je tlo, pa tako i osobe koje su se i prije desetak godina bavile takozvanim „tradingom“ , pa „financijskim inžinjeringom“ vrlo brzo svladavaju nadopunu postojećeg znanja i uključe se i u ovaj novi vid poslovanja. Vrbuju stranke, i objašnjavaju im kako je sve lagano i jednostavno.
Osobno se pitam koliko bezosjećajnosti mora biti u nekome da bi izbacio na ulicu, iz vlastitog stana osobu koja je zadnje što ima, dala da bi spasila nečiji život, da bi djetetu omogućila školovanje, da bi uložila u posao od kojeg živi ta osoba ili cijela obitelj. No, jednako tako se pitam kako je moguće da u jednoj pravnoj državi i socijalnoj državi ljudi dođu do krajnje stepenice očaja iz kojeg ne vide u što srljaju? I kako je moguće da isto tako slabo vide i institucije koje bi trebale vršiti nadzor nad takvim uslugama? Da li su poreznjaci oprihodovali od strane Kreditnih ureda i investitora stjecanje nekretnina u punom iznosu vrijednosti te nekretnine s obzirom na iznose navedene u kupoprodajnim ugovorima? Da li su te tvrtke platile porez na dobit na temelju prodaje tih brojnih nekretnina? I na koncu; Tko je odgovoran da se kreditna sredstva tih tzv. Kreditnih ureda ili privatnih investitora mogu plasirati bez dodatnih odobrenja i dozvola, i bez ikakve kontrole? Jer da je postojala kontrola ovakav oblik kriminala sigurno se ne bi do te mjere razmahao da je svaki drugi građanin sklopio s njima nekakav ugovor i upao u Danteov krug iz kojeg gotovo da i nema izlaza.
No, izlaz se mora tražiti ma kako bezizlazno izgledalo. Kad se shvati da se radi o prijevari i manipulaciji od strane kreditora, odmah treba pokrenuti sve postupke u okviru zakona za zaštitu imovine, i za procesuiranje tih osoba. Pokrenuti tužbu pred nadležnim sudom za ništavost ugovora, i prijaviti sve najbližoj policijskoj postaji, ili Uskoku. I naravno, ustrajati do kraja, jer bez vaših iskaza i svjedočenja na sudu, teško da će se u potpunosti uspjeti.
Ukoliko se sele s mjesta na mjesto pa ne dužnik ne može doći do njih da bi platio ratu, odmah im treba pisanim putem, preporučeno s povratnicom treba poslati zamolbu da ga obavijeste gdje da plati jer da ih nema u uredu. Pošta će se ili vratiti, ili će se vratiti povratnica, ili će dobiti upute. U svakom slučaju je to bar minimalna zaštita u slučaju isceniranog raskida ugovora.