piše: Mirko Popović
Na izmaku snagâ, zastajući, držeći se zida, sporo su silazili do željeznih vrata u dvorištu.
Ponekad bi osjećali da još dobro nose breme godina, ali čim bi ušli i sjeli, taj bi privid brzo opovrgla duboka zadihanost.
Helena je ulazila prva i u slici rumenog predvečerja sjedala na izlizanu klupu pod starim brezovim stablom. A kasne su ljetne večeri počinjale nevidljivim orkestrom zrikavaca u…








