događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Žarko Delač
Slučajan susret s dugogodišnjem poznanikom koji radi u državnoj instituciji potaknuo me da zabilježim njegove riječi.
Nije teško za pretpostaviti kako je tema bila Covid pandemija i njegova izjava da će u ponedjeljak dobiti otkaz. Razlog je što se ne želi cijepiti, a nema Covid putovnicu. Pri tome me iznenadilo njegovo obrazloženje vlastite odluke.…
prilog: Ivica Košak
Nažalost, povelju nismo uspjeli preuzeti na Godišnjoj skupštini MH, ali ovim putem srdačno zahvaljujem kolegicama, bez čijih uredničkih doprinosa, se Riječ ne bi mogla objavljivati.
Svi brojevi naše Riječi su digitalizirani i obnovljeni na poratu: http://www.rijec.hkz-wi.de/
…
razgovarao i u tekt pretočio: Nikola Šimić Tonin
Za Vas fra Ivica vole reći da ste Srce Afrike. Rođeni u Kiseljaku u Bosni. Od moje rodne Busovače što se narodski kaže: „Kamenom dobaciti.“ Završili ste srednju trgovačku školu i nakon tri godine studiranja ekonomije otišli u svećenike. U Sarajevu završili teologiju, franjevački red. Zatim otišli raditi u Tuzlu, a nakon toga ste jednu godinu proveli u Londonu gdje ste učili i usavršavali engleski jezik, te samo nakon nekog vremena otišli u Ugandu. Da bi se otišlo u misiju, kako je znano, postoje posebne procedure za svećenike gdje se mora pisati molba Vašoj Upravi, a onda oni sve šalju u Rim. Ovo je provincija Svetog Franje u Istočnoj Africi, Mauricijusu i Madagaskaru, prošli ste i pošli u misiju.
Što Vam prvo padne napamet kad se sad iz ove perspektive sjetite tih dana odluke?
– Još prije polaska u srednju školu osjetio sam želju za odlazak u sjemenište, ali sam nekako uvijek mislio da je ta želja trenutna i da će me uskoro proći. Sada, toliko godina nakon sa smiješkom se prisjećam dana objave moje odluke za odlazak u fratre. Zadivljujuće je bilo kako su me roditelji odmah podržali, i nije bilo bitno što ću napustiti fakultet. Jedino je bilo bitno, kako je moj otac govorio, da slijedim svoje srce. Bili su emotivni, sjetni, ali i izuzetno ponosni na moju odluku da slijedim Božiji poziv. Nisu bili sigurni hoću li ustrajati u pozivu fratra, ali su u jedno bili sigurni: ako ne probaš nikada nećeš znati bi li uspio. Sada vidim da je to bila jedna važna odluka u mom životu i ponekada se pitam bi li sada imao toliko hrabrosti i spremnosti na tako veliku promjenu i odluku.
Zašto misija, misionarstvo, zašto Afrika?
– Odluka o odlasku u misije nekako se sama nametnula. Oduvijek sam volio humanitarne poslove, pa sam se već pred kraj svog svećeničkog obrazovanja, prije ređenja, obratio upravi franjevačke provincije Bosne Srebrene i u pismu izrazio želju za odlazak u misiju. Tako je sve počelo. Dobio sam potvrdan odgovor, ali sam prvo morao odraditi godinu dana u provinciji, u Tuzli gdje sam prvo bio đakon, a nakon toga mladomisnik. Afrika je zapravo bila druga opcija, moja prvotna želja je bila Indija, ali tamo nisu primali misionare. Sada mi je drago, jer sam se toliko saživio sa Afrikom i postao jedan njen – jedan crni. Misiju sam počeo odlaskom u Ugandu u čemu mi je pomogao fra Tomo Anđić. Kada je čuo da želim ići u misiju, posjetio me u Tuzli i predložio da dođem kod njega u Ugandu. Sljedećih godinu dana proveo sam u Londonu na učenju i usavršavanju engleskog jezika, a nakon toga došao je red na moj dugo očekivani odlazak.
Uz dva franjevačka subrata u misiji svesrdno pomažu volonteri i posjetitelji iz raznih dijelova svijeta, a najviše iz Hrvatske i BiH.
– Tako je. Do sada smo primili preko 200 volontera i posjetitelja iz različitih dijelova svijeta, ali ipak ih je najviše mojih Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Svaki volonter prije dolaska ovdje treba imati viziju kako pomoći i osmisliti plan i program svog boravka ovdje. Najbitnije je da osmisli kako najbrže i najjednostavnije pomoći djeci u školi. I kada dođu, svaki od njih pomaže ovisno o njegovoj spremnosti i koliko je u njegovoj moći. Meni je najvažnije kada upoznam čovjeka da vidim njegovu želju, volju, trud i rad. Ako je netko takav, sve se lako možemo dogovoriti i brzo izorganizirati.
Što nam možete reći „na prvu“ o životu u Ruandi, školovanju, pomaganju i pružanju nesebične ljubavi i brige prema djeci Ruande?
– Život u Ruandi je skroman, vrlo siromašan, ali sretan. U cijeloj Africi, a posebno u Ruandi ljudi ne gledaju bližnjega kroz novac, nego kroz veličinu ljudskog srca. Ne sude nikome, nego pokušavaju i spremni su pomoći bilo kome tko pomoć zatreba. Ono što je najbitnije, oni ne kontroliraju život, nego ga žive. Smatram da je to glavni razlog zbog čega su sretni, iako nemaju ni osnovne životne uvjete kao što su voda, hrana, struja kao ni higijenske potrepštine. Školovanje, nažalost, nije na nekom zavidnom nivou, ali mi se zaista trudimo kako bi i osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje podigli na neku veću razinu. I za sada nam zaista dobro ide. Biramo školovane i obučene učitelje, a neke od njih šaljemo na dodatne edukacije vezane za njihovu struku. Radim onoliko koliko je u mojoj moći. Svaki novi dan je prilika za pružiti pomoć i uliti nadu u srca ove djece. Jer kad nada u čovjeku umre, to je njegova smrt. Sve dok postoji nada, postoji i mogućnost za promjenu cjelokupne Afrike, a ključna stvar za promjenu jeste obrazovanje.
Fra Ivica Periću živite u Africi već 31 godinu od čega 19 u mjestu Kivumu u Ruandi u Centru „Otac Vjeko“ koji je ubijen u Ruandi i po kome je centar nakon toga dobio ime.…
dr sc. Miro Kovač: “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije”.
Berlin/ U Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu će 13. studenog biti promocija knjige naslova “U labirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije”.
Autor knjige je dr.sc. Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova te bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Saveznoj Republici Njemačkoj.
piše: Miljenka Koštro
Čvrsto za ručicu držala je sedmogodišnju unučicu, kćerku od svoje kćerke, s imenom Ivana. Znatiželjnoj djevojčici pogled je sijevao na sve strane kako bi vidjela sve te nepoznate ljude s cvijećem i svijećama u rukama, dok je baka Iva gledala samo pravo kako bi prije stigle do groba njezina sina Ivana.
U desnoj ruci je nosila tri bijele ruže i svijeću, a lijevom držala unučicu koja je u lijevoj ruci imala bijelu ružu. O bakinu ramenu je visjela, stariji model, crna ženska torba. Iako je sunce grijalo i bilo je sparno bablje ljeto u ovom ranojesenskom danu, bila je u crnoj odjeći. Nosi je već više od dvadeset godina, a kako bi znala kazat, nosit će je do groba.
– Bako, čiji je ovo grob? Malena bi zastajkivala i poneko ime s mramornog spomenika uspjela pročitati, a kada bi primijetila ime Ivan kratko bi zastala.
– Zlato moje, tuđi, ali svačija smrt i tuga su slične, ili iste.
– Zašto je moj ujko Ivan umro tako mlad? Ovde je ukopano puno Ivana.
– Je, i iz našega sela tri koji su bili mlađi od trijest godina. Zlato moje, još si malešna, razumit ćeš kad naresteš. Nekad sam za ručicu držala njega, ko sad tebe. I on bi me tako zapitkiva. Ajde, nemoj vitrit okolo ko da si prvi put vidila groblje.
Na putu do Ivanova groba, koji je bio na kraj groblja, morale su proći cijelo groblje. Malena Ivana, u svojoj lepršavoj rozoj haljinici i cipelama iste boje, jedva je hvatala bakin korak koji je zaobilazio zapuštene grobove koji su bili u ravnini sa zemljom. Unuka ju je zasipala pitanjima, a ona bi tiho i kratko odgovarala.
Stigavši do Ivanova groba bijele ruže je stavila u crnu vazu protkanu nitima boje zlata, u kojoj je već bila voda. Iz džepa je izvadila upaljač i zapalila svijeću zatim je stavila uz onaj mramorni kamen s križem, na kojemu je ispisano Ivanovo ime i prezime, te godina rođenja i smrti, a ispod isti podaci za njegova oca koji je od moždane kapi preminuo dva mjeseca nakon njegove smrti.
– Pokoj vični daruj im Gospodine. Amen.
Nakon poduže molitve, uz glasan uzdah otele su joj se ove riječi. Ivani je pokušala objasniti kako je ujkina duša odletjela u Nebo. Radoznala djevojčica ju je i dalje zasipala pitanjima na koja je baka tiho odgovarala.
Nikada neće zaboraviti taj dan, u kolovozu, kada joj je strašna vijest odzvonila u ušima. Onesvijestila se. Zvali su hitnu pomoć. Završila je u bolnici i ostala tri dana. Sanirali su joj one vanjske ozljede, a one unutarnje su ostale.
Često bi pričala o njemu, svomu jedincu. Bio je veselo dijete. Volio je glumiti i pjevati. Kako je bio visok za lokalni klub je igrao košarku. Iz tašne je izvadila krunicu i bijelu pamučnu maramicu na kojoj je u jednom kutu izvezen cvijet crvene ruže. Sa čela je brisala znoj koji je navirao ispod kože, a maramicom je hvatala i suze koje su kapale jedna za drugom. Lice je zaklanjala od unučice želeći je poštedjeti ovih osjećaja koji su navirali. Iako mlada, unučica je zbrojila kako je njezin ujko, kojeg nije imala prilike upoznati živa, nego samo sa slike, živio samo dvadeset pet godina.
– Sine moj, ove bile ruže svaki dan sam zalivala suzama kako bi danas okitila tvoj grob. Eee, kako si mi bijo lip i vesejo, ali Bog te odluči uzet sebi.
Tiho je šaptala za sebe kako unučica ne bi mogla čuti i razumjeti njezine riječi. Ali, unučica je primijetila da baka plače i prišla joj bliže kako bi je svojim ručicama zagrlila oko vrata. Te male ručice donekle su zaustavile bakine suze, a malena je s osmjehom na licu primila poljubac u kosu. Nastavile su moliti pa su izmolile još koji Očenaš za duše svojih pokojnih. Baka naprijed, a unučica je pratila njezine riječi.
Poslije molitve prostrla je ručnik na koji, ako želi, unučica može sjesti. Koju minutu poslije, s ikebanom svježeg cvijeća u ruci i svijećom pridružila im se Ivanina mama, a njezin tata je, korak iza, u naručju nosio njezina mlađeg brata Ivana. Ivana i Ivan imena su dobili po pokojnom ujki Ivanu. Još dok su bili u majčinoj utrobi znalo se koje ime će im nadjenuti.
Oglasilo se zvono i svećenik je započeo misno slavlje. Odjeven u ljubičasto, pojačan mikrofonom, pustio je svoj izoštreni glas i pozvao ljude da priđu bliže kapeli. Baka Iva i njezini, ipak su odlučili ostati kod svoje grobnice. U propovijedi, poslije pročitanog Evanđelja po Mateju, okomio se na materijalizam i konzumerizam koji su zavladali ljudskim tijelom i dušom. Kratko se, kojom riječju takao svih pokojnika i Dušnoga dana. Pred kraj mise tri ministranta su obišla cijelo groblje kako bi sakupili više milodara. Ne može ni crkva živjeti od vjetra, neki prokomentiraše. Treba platiti struju, kupovati svijeće, cvijeće, održavati prostorije i stotine drugih troškova, čulo se otraga.…
Na čelo Matice hrvatske je na Glavnoj izbornoj skupštini koja je održana 6. studenog 2021. u kinu Studentskog centra u Zagrebu, izabran književnik Miro Gavran
napisala: Vesna Kukavica
foto: HMI
Zagreb/ Novi predsjednik Matice hrvatske slavni pisac Miro Gavran rođen je u Gornjoj Trnavi 1961. Piše drame, romane, pripovijetke. Član je i suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Nagrada Mato Lovrak za najbolji roman za djecu i mlade objavljen prošle godine predana u ruke Slavice Sarkotić, naše dugogodišnje prozno-poetska suradnice
Čestitamo Slavici Sarkotic na lijepom i značajnom priznanju – njezin roman za djecu i mlade “Vrtovi duginih boja” nagrađen je nagradom Mato Lovrak kao najbolji roman za djecu i mlade objavljen u 2020. godini!
