piše: Martina Budimir
Svake se godine nekoliko dana pred Vincelovo iznova javi neka sjeta. Ušulja se među nas bez da i primijetimo da nas je prevarila i ove godine, već po deveti put.
Čudan je to osjećaj, u neku ruku svečan, neobičan mix sreće i tuge. Ušulja se, kažem, među nas, i nakon vrlo neugodnih trenutaka šutnje (jer šutnja može biti itekako ugodna), onih, naime, kada ne znamo zašto šutimo, shvatimo podmuklu prijevaru.…







