događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Branislav Mikulić
Sjedim pred kućom na obali Irskog mora, pijuckam svoju jutarnju kaficu, slušam valove i posmatram lađe koje sivim vodenim bespućem iz Dublina put Engleske odoše. Vrijeme je nikakvo, oblačno i teško.
Odjednom, kako to gotovo svaki dan biva u ovoj zemlji vječnog zelenila, pomoli se sunce, stidljivo, kroz oblake. Ubrzo ih sasvim otjera, da bi se potom sav nebeski svod ukazao plavim, od čega i more dobi boju azura.…
NOVA SURADNJA
Zovem se Branislav Mikulić. Rođen sam 1951. godine u Sarajevu. Ipak, radije kažem da se to desilo u Irskoj, u Dublinu, i još pola vijeka kasnije – 8. juna 2005. kada sam se iznova rodio, duhovno oživio.
Na taj dan sam ugledao svjetlo rabija iz Nazareta, tada sam otpočeo slijediti nauk njegov da je darivati ljubav i težiti harmoniji s drugim bićima i svime sto postoji jedini put nam u dobro i beskonačnost.
Odrastao sam uz oca, majku i sestru u tipičnoj radničkoj obitelji toga vremena. Otac Anto, vrstan majstor-krojač, predratni ljevičar, sarajevski ilegalac i partizan, bio mi je uzorom, baš kao i mati Jelena, vrijedna radnica i višestruki udarnik u konfekcijskim radionama ‘Alije Hodžića’ i ‘22. Decembra’.…
autor: Branislav Antov Mikulić
Božiće smo slavili kod naše bake na Bjelavama, tamo nas je vodila mati. To je uz Uskrs bio jedini vjerski praznik kojem smo prisustvovali i u kojem smo sudjelovali.
A ta naša sudjelovanja su se svodila na kićenje jelke i tucanje šarenim jajima. I dakako, na duga objedovanja za…
PRIOPĆENJE I OBRAZLOŽENJE ŽIRIJA PREPREKOVE JESENI 2021.
Novi Sad/ Žiri koji je ove godine odlučivao o najboljoj priči Preprekove jeseni radio je u sastavu: Ana Marija Kaluđerović, voditeljica Književnog kluba HKUPD „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada, Branka Dačević, članica Književnog kluba i jedna od nagrađenih autorica Preprekove jeseni, te dr. Dragana V. Todoreskov, književna kritičarka iz Novog Sada i urednica zbornika Preprekovo proljeće i Preprekova jesen.…
Znatiželja i ljubopitljivost su bili omiljeni alati kojima sam otkrivao svijet oko sebe. Oduvijek je tako sa mnom bilo, odmalena. Vremenom je to u meni samo raslo i jačalo. Konačno, to me je nauci dovelo.
Pitanja sam mnoga sebi postavljao, htio odgovor na njih naći. Pa i takva za koja nauka odgovora imala nije, gdje je nemoćna bila. Kao, recimo, ona o postojanju sila nadnaravnih i svega drugog što se rukom opipati ne može, okom vidjeti ne da. I o mnogočemu ostalome što se dimenzijom četvrtom naziva, a koju se ne da izmjeriti, nego u nju vjerovati treba. Bez dokaza.
Radoznalost me ta povela u odjele biblioteka koje nikada ranije pohodio…
piše: Branislav Antov Mikulić
Jutro je svanulo ugodno i toplo. Nakon kiše koja je kvasila skoro čitavu sedmicu, pojavilo se sunce, istina škrto, kroz oblake provirujući, ali se pokazalo. Odmah odlučih da napravim pauzu, da se napokon maknem od kompjutora, i da u šetnji provedem dopodne, najradije cio dan.
Pođoh cestom prema obližnjem brdu, uskom stazom, napola asfaltiranom. Nakon nekoliko stotina metara napustih naselje, …
piše: Branislav Antov Mikulić
Upoznao sam je na poslu, novom poslu, u Irskoj. Istina, ne odmah po svom dolasku, ne tih prvih mjeseci, tek nešto kasnije. I na pomalo neobičan način.
Jedno popodne, kasno popodne kada su gotovo svi zaposleni bili otišli kućama, neko pokuca na vrata moga ureda. Trenutak potom kročila je u sobu, s osmijehom i nekom neobičnom vedrinom. Uđe, pozdravi me na holandskom jeziku, što me pomalo iznenadi. Prijatno, dakako. Već više mjeseci, sve vrijeme otkako sam…
piše: Branislav Antov Mikulić
U to doba sam s porodicom boravio u Holandiji, skoro deceniju i pol radio isti posao. Nekoliko posljednjih godina sam to činio bez žara, samo glavom, ne i srcem. Radio sam, a nisam nalazio mnogo smisla u onom čime sam se bavio.
Pisao sam studije i analize o suzbijanju siromaštva u Zapadnoj Evropi, onog kojeg ja oko sebe i na tamošnjim ulicama nisam viđao. A i kada bih ga naslutio, to nije sličilo neimaštini koju sam gledao po zabitima Bosne, ni oskudici koju sam sretao putujući…
autor: Branislav Antov Mikulić
Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši.
Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika.
Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.
Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu …
“Hajde, zovi oca na kafu”, reče mati skidajući džezvu sa šporeta.