Iz naše arhive/ objavljeno 05. kolovoza 2011.
CRTICE IZ ŽIVOTA
piše: Emil Cipar
Kao i svake godine tako i ove, proslavit ćemo Dan domovinske zahvalnosti. Učinit će to svako na svoj način …Vlada, Predsjednik, braniteljske udruge…
Šta to ustvari slavimo? Trebamo li? Imamo li razloga za to? Treba li uzeti u obzir da Srbima taj praznik posebno smeta i da je to za njih Dan žalosti?
Pokušat ću trijezne glave, svjestan činjenice da pišemo 2011. godinu, svjestan činjenice da sa susjedima moramo imati dobre odnose, svjestan činjenice da događaje od 1991. do 1995. moramo smjestiti u povijest.
Neki ga nazivaju i Dan pobjede. Pobjede nad čim ili kim? Pobjeda u ratu kojega službeno nije bilo!? Uspješan završetak vojno-redarstvene akcije, kako se to službeno naziva!?
Kažem …svako taj dan obilježava na svoj način i ima svoje mišljenje o njemu. Ne govorim u ime uredništva, ne govorim u ime bilo kakve populacije. Moje mišljenje je sasvim subjektivno i osobno, nastalo na osnovu osobnih iskustava…
Ja slavim taj dan kao dan na kojega je postalo izvjesno i sigurno da nikada više neki idiot neće doći na ideju …u granicama Republike Hrvatske urlati …ovo je Srbija! Na taj dan su granice hrvatskog suvereniteta postale svakom jasne.
Da ne duljim previše s uvodom:
Do ljeta 1990. moja obitelj i ja godišnje odmore smo provodili kod ženine tete u Žaboriću pored Šibenika. Putovali smo preko Bosne …Banja Luka, Jajce, Petrovac, Drvar, Grahovo… pa onda Knin, Drniš i eto nas. U vikendici kod tete bilo je uvjek živahno. Okupila bi se tu i zagrebačka i zagorska rodbina i bilo je uvjek veselo. Tetak je bio umirovljeni milicioner, pa su često navraćali i milicioneri u službi. Upao mi je oči jedan tipični milicioner …brkovi, zdepast, snažan, tašt, a ime mu je bilo isto tipično. Zvao se Mile. On je većinom dolazio na motoru …službenom motoru, marke BMW i bio je jako ponosan na svoju funkciju.
Nismo se posebno družili, jer Milu je zanimao samo njegov motor i eventualno loza ili bevanda, pršut, sir i tako to što bi se našlo na stolu. Ne bih mogao reći da je pio preko mjere.
Početkom kolovoza 1990., uputih se istim putem u Šibenik ne znajući da će to biti posljednji puta. U Knin stigosmo u predvečerje. U Kosovu, nedaleko od Knina …prisilan zastoj. Tisuće ljudi na cesti …prolaz nemoguć. Bradate spodobe sa šajkačama na glavi, neki imaju na istima kokarde, a većina je u rukama držala bocu s rakijom. U blizini je i pozornica, a na pozornici dr. Jovan Rašković. On nešto govori, ali nitko ga ne sluša, opći žamor, gužva, metež…
Jedina briga je kako dalje!? U autu su još moja žena, moj sin i ujna …starija žena.
Izađem iz auta i pokušavam naći neko razumno i trijezno lice koje bi mi moglo pomoći. Za mnom se uputi i moj …tada desetgodišnji sin.
-Krešo, vrati se u auto! …povika moja žena, zabrinuta za našu sigurnost.
Na pominjanje imena Krešo, grupa ljudi oko auta počne se smijati i dobacivati: Krešo ti si zaluto …ovo je Srbija!
Vratim nekako sina u auto, ali tada ujna promoli glavu iz auta. Ona je bila malo zadrijemala, pa onako bunovna upita: -Emile, jesu li to naši?
E …sad već postaje ozbiljno. Ljudi oko auta se više ne smiju. Stvar se pogoršala, jer je Jovan Rašković upravo završio svoj govor urlikom Ovo je Srbija!
Na te riječi zaurlaše i ljudi oko nas …Taaako je!
Bezizlazna situacija. Grupa ljudi oko našeg auta postaje sve veća, izrazi lica sve neprijateljskiji. Gadno!
Odjednom vidim da gomila pravi mjesto civilu na milicionerskom motoru. Prepoznajem …Mile!
-Ajde ljudi u stranu! Poznajem čoveka i nemoj neko da ga pipne! Ajde vozi za mnom!
Pod eskortom se izvukosmo. Kada smo izašli iz gomile, Mile stane, siđe s motora, pruži mi ruku i reče: Vozi polako i …srećno! Pozdravi sve tamo i reci Lazi da mi se javi!
Ono …ovo je Srbija! ostalo u ušima do danas. Drugi dan u Šibeniku sretoh dr. Jovana Raškovića u uredništvu „Večernjeg lista“. Ne sjeća se da je nešto tako rekao dan ranije u Kosovu …bio je to normalni govor jednog političkog lidera. Govor na kojeg ćemo se još trebati naviknuti. U općoj euforiji padnu ponekad riječi kojima ne bi trebalo davati poseban značaj. Srbi su ludi i razumiju samo takve i slične parole…
Nedugo poslije tog događaja pojaviše se balvani na cestama. Puno milicionera iz Šibenika prešlo na drugu stranu. Prešlo ih puno, ali Lazo nije. Ostao čovjek braniti, kako sam reče …svoju hrvatsku domovinu i nije od Mile primao komande. Mogao sam ga dobro razumjeti.
Cijelo vrijeme rata pratilo me ono …ovo je Srbija! kao noćna mora. Naš spasitelj Mile postao veliki vođa pobunjenih Srba. Sigurno ste čuli za Milu Martića!? Nismo se više sreli.
Isto to Kosovo u rujnu 1995. Sa patrolom njemačke vojske koji su bili smješteni u Primoštenu obilazim te krajeve. Sve je pusto i prazno. Žao mi je Srba koji su napustili svoje domove. Želio bih da se vrate i nastave tu živjeti. Mogao bih im sve oprostiti. I moglo bi se dobro živjeti. Samo jedno im mora postati jasno …Knin nikada neće biti Srbija! Svaka pomisao na to dovodi do zla.
Na dan Domovinske zahvalnosti posjetit ću ujnu. Onu istu ujnu koja je tada rekla …Emile, jesu li to naši? Ima sada ponosnih 97 godina i dobrog je pamćenja. I reći ću joj da je na kninskoj tvrđavi još uvijek hrvatski barjak. Znam da će ju to obradovati, kao što i mene raduje. Pitam se samo šta je Jovanu, Mili, i drugim Srbima iz Zagore sve to trebalo. Imaju na savjesti tisuće poginulih, prognanih, ranjenih… A bilo je mjesta za sve…
…samo ne za povike …ovo je Srbija!
Sretno je kome je.. Evo od onda do danas je 2014 godina..a mi još uvjek se nemožemo odlučiti ni dogovoriti.što i zašto slavimo i što žalimo. I samome mi nije sasvim jasno..što da radim bili na kuću stavio hrvatski barjak..a to ni u Njemačkoj nije običajno..da se na privatne kuće stavljaju barjak..Pa onda pitam suprugu ni sama si nije na čisto..Jer ako stavim..hrvatski barjak na kuću..onda bi nekad morao staviti..i..srbski.makedonski..i svih onih koji su poginuli na tlu bivše.. Ju države koji su u tom ratu..Ali svi domaći me sigurno nebi razumjeli tako..Stavio sam..ipak..nešto manji..barjak..ne za slavlje..već na žalost..i sjećanje..na poginule… Read more »
Istinski sam obradovan ovakvim tekstovima, ljudskim, doživljenim, bez nametanja pametnjaka, upotpuna su slike i trajan trag ne samo kao crtica kojih treba što više jer ako ih zaborav proguta biti će da ih i nije bilo, a govoriti će u ime njih oni nakon čijega govora nikada ne završi na dobro, često sam u Kninu, i u kontaktu razgovoru i sa lokalnim srbima, treba čuti njihovu ogorčenost njihovim političarima, odnos isti prema njima kada su išli u kolonama i kada im nije dato da se zaustave u Beogradu, kada su uguravani u vlakove za tamo negdje, govor je to prevarenih,… Read more »
Pročitajte malo komentare na portalu Jutarnjeg lista koje pišu Srbi iz cijelog svijeta ispod članaka vezanih za Oluju. Kako je lijepo komentirati nešto kad te drugi razumiju i podržavaju
Emile, ja se više ničemu ne čudim…pa ni tome što sada balvaniziraju Kosovo, a sutra će možda i EU balvanizirati na razne načine….bolesno od njih u svakom slučaju…i ne treba to smetnuti s uma!
Ali ni Zagreb neće postati manji
kako su si neki priželjkivali ..koliko ga se iz katedrale može vidjeti.. na taj način ni Srbija se ne može povećati.
Prije dvije godine na školi u Borovu osvano je grafit: Ovo je Srbija. Dakle, pada njima na pamet i sada kao i onda 🙁
Na dan Domovinske zahvalnosti posjetit ću ujnu. Onu istu ujnu koja je tada rekla …Emile, jesu li to naši? Ima sada ponosnih 97 godina i dobrog je pamćenja. I reći ću joj da je na kninskoj tvrđavi još uvijek hrvatski barjak. Znam da će ju to obradovati, kao što i mene raduje. Pitam se samo šta je Jovanu, Mili, i drugim Srbima iz Zagore sve to trebalo. Imaju na savjesti tisuće poginulih, prognanih, ranjenih… A bilo je mjesta za sve… …samo ne za povike …ovo je Srbija! Emile nesmimo im baš sve zamjeriti vjerojatno su si popili uz sve veselje..… Read more »
Emile cestitam, nesto slicno sam i sam onog kolovza dozivio sa svojom obitelji i sincicem od 6 g. A sto je to nasim srpskim sugradjanima trebalo: Stoljecima od stranih vladara instrumenalizirani (i povlasticama) protiv vecinskog hrv.puka, pa onda preko svake mjere u prvoj Jugi, osveta hrv. nacionalista u 2. svj. ratu, nastvak dominacije nad drugima pod plastem Jugoslavenstva “pod Titom” i na kraju potpuno zaludjivanje i instumentaliziranje od strane Milosevica – i evo kako je na kraju izgleda moralo svrsiti. A moglo je za nas Hrvate ispasti i potpuno katastrofalno: Dugo je tako izgledalo, ali su onda slijedile Maslenica, Zima… Read more »