piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Nazove me ovih dana moja mlada prijateljica, pametna profesorica koja je i moje drago krizmano kumče. I pita me pristojno i obazrivo bih li ja htjela nazvati njezinu mamu i nagovoriti je da se cijepi protiv korone.
S njezinom me mamom veže cijelo moje djetinjstvo; išle smo u isti razred, zajedno trčale po valovitim zagorskim brežuljcima, zajedno brale prve visibabe u obližnjem gaju.…
Neki dan je kod nas popodne bio unuk jer su roditelji bili na poslu, družimo se tako češće i baš nas to veseli. Baka kao svaka baka, bojim se da dijete ne bude gladno (vodim se svojom potrebom za jelom), pa ga često nutkam nečim za jelo.
Nedjeljni ručak! Svi smo za stolom.
Voljela bih pitati čelnike što je s nama – nama koji smo u generacijskom rasponu između 50. i 65. godine, koji imamo ispodprosječne plaće, stambene kredite, koji smo nekako uspjeli djecu podignuti na noge, pa više nemamo poreznu olakšicu u vidu “uzdržavane osobe”?
Iserlohn/ Progalašenje najboljih radova međunarodnog likovnog natječaja na temu “Ruke su život – oči, misao, utjeha, glazba i priča”, ove godine kasni zbog pandemije.