IZ PUTNOG DNEVNIKA
piše: Božica Jelušić
Berlin/ Mora da sam negdje, nekad, u nekoj karmi, bila apatrid, da sam se seljakala i sklanjala na raznim mjestima i tako provodila život.
Naime, kamo god dođem, ja organiziram radni prostor, složim svoje pisaljke i bilježnice, nužne knjige, pribor, malo robe iz kofera, i nastavim raditi tamo gdje sam doma stala. Istražujem kvart; gdje je knjižara, muzej, istočnjački restoran, kafeterija, park, banka, punkt javnog prijevoza. Nastojim to zapamtiti. Vratim se “u gnijezdo”, pa radim nekoliko sati dnevno, pokušavajući pri tom misliti na jeziku zemlje u kojoj se nalazim.
Vrlo malo vremena provodim u dućanima i robnim centrima, Izbjegavam automate koliko god mogu. Ne vučem teške torbe, gledam da su mi ruke slobodne koliko i misli.…