Sanjine priče

Sanja Pilić
Hodam. Hodam. Izvadim ruž, našminkam se. Pored mene zgodan muškarac. Pisac, kaže. Zaokrenem očima.

– Želim biti malograđanka – izjavim. – Uostalom znam da ste pisac.

– Pozivam vas na pivo – pisac se nasmiješi.

– Joj! – zastanem nasred pločnika i izvadim kremu za lice. …

više

Sanjine priče
piše: Sanja Pilić
Bila jednom jedna kraljevna. A ta kraljevna bila sam ja. Samo nitko nije kužio jer sam stanovala u neboderu na šesnaestom katu. I morala sam ići u školu. A tata je pomalo cugao. Izgledala sam neuredno, bila sam prilično tužna.

Sanjarila sam o svome kraljevstvu. Nekoć sam imala dvorjane i svirala lutnju, zatim trčala u dugačkoj suknji po proplancima, a matematiku me podučavao gospodin Klarens. I živjela sam mirno i sretno. Tata bi me nježno ljubio prije spavanja,  mama…

više

Sanjine priče
piše: Sanja Pilić
Imam četrdeset godina i još nisam ulovila muža. Grozno. I ne samo da ga nisam ulovila, već sam uoči Badnjaka dobila nogu od ljubavnika psihijatra i tako zauvijek zapečatila svoj status usidjelice. To je nešto najgore što mi se moglo dogoditi. Mama me svojedobno podučavala strategijama osvajanja muških srdaca …i u tome sam imala uspjeha …međutim ni u jednoj vezi nisam izdržala dulje od šest mjeseci. Jednostavno, ne znam kratku priču razvući u roman, rekao bi moj prijatelj pisac.…

više

SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić
Sjela sam na bicikl. I Maša je sjela na bicikl. I Rene je sjeo na bicikl. I onda smo  biciklirali… Bicikliranje je zabavno poput škakljanja, smijanja, jedenja kokica i izležavanja na livadi.

Vrtiš pedale i odvrtiš se u najljepšu priču.

U toj priči biciklisti su kraljevi, a biciklistice kraljevne. I svi su vrlo ljupki. I nikada nisu namrgođeni. Jer ne može se biti namrgođen dok voziš, a vjetrić ti mrsi kosu. I noge gaze gore-…

više

SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić
Ekscesna Sofija na četvrtom katu židovske kuće, na prozorskoj dasci, sasvim blizu bršljana po kojem se štakori penju, stoji. Dodiruje smrt stopalom, a rukom pridržava život. U sobi nikoga nema da je zaustavi ili gurne, sama mora odlučiti, sudbinu skrojiti, pobijediti dvije cure što se natežu i čupaju kose u njoj. Jer ona je izvan, na dasci, između nenamještene sobe i namještenog užasa pet katova niže, koji u potaji, skriveno sasvim, očekuje da se njezina noga malčice, malčice posklizne.

Sofija nije plin odabrala, pilule popila, uže zavezala. Ona se u mnoštvu ogleda, u očima drugih vidi. A te oči, bez kojih ne može, povremeno joj strašnu sliku ukazuju: da život njezin…

više

SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić

Baka je s djedom katkad govorila njemački.
Značilo je da razgovaraju o ozbiljnim stvarima koje nisu za dječje uši.
Sjedili bismo u wohnzimmeru, a teta bi ušavši u sobu rekla Küss die hand.
Susjed bi nas pozdravljao sa Smrt fašizmu, sloboda narodu i smiješio se. Bojali smo ga se.
Uzvratila bih sa Zdravo.
Onda bih otputovala tati. U Split. Tamo smo gledali talijanski program na televiziji i držali se za ruke. Druga teta Vera pjevala je ariju iz opere Carmen u kupaonici.
Kuhala je salšu.…

više

SANJINE PRIČE
piše: Sanja Pilić
Ah, nekoć sam bila vrlo zaljubljiva. Romantična. Blesava. Lako zapaljiva. Zanesena. Željna vječnog užitka. Sviđali su mi se dečki i stariji i mlađi. Kad bih upoznala pogodnog čovca zatelebala bih se k’o tele. Ono malo suvisle inteligencije što sam posjedovala samo bi se istopilo. Od hormona sreće grudi bi mi nabubrile, a mozak se spljoštio. Pretvorila bih se u najgluplju plavušu iz najglupljeg vica. Ukoliko bih ustanovila da je miljenik mog srca ujedno i vlasnik, naprimjer, afganistanskog hrta – odjednom bih pokazivala izrazito…

više

SANJINE PRIČE
piše: Sanja  Pilić
Ženska ima lice groba. Malog, sprčkanog, zemljanog, s pokojim kamenom. Druga ženska ima lijepo lice, pravilno, s razmaknutim očima i ružičastim obrazima.  Sjede u kafeteriji. Žena grob zove se Anina. Žena razmaknute oči zove se Marina.
– Da – kaže Anina – moj život bio je težak. – Pogledaj moju majku, s tim krhkim tijelom. Vadi crno-bijelu fotografiju. – Krhka. U toj selendri. …

više