događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst i foto: Dragica Trumbetaš
Jedna sasvim drugačija priča koja je obilježila moj prvi dan boravka na moru.
Opskrba u malom mjestu koji ima puno turista često je nemoguća misija. No, mjesto koje živi u duhu prijateljstva i starih tradicija nudi pogled retrospektive života kakav je nekada bio.
Put vijuga maslinikom u kojem je samo staza pokošena. Sa strane cvijeta stolisnik…
tekst: Dragica Križanac
Iz zbirke autobiografskih priča “Katarza”
Nisam zvonila. Izula bih se tiho, kliznula kroz otvorenavrata kuće tete Ruže i zastala bih malo pred staklenim vratima sobe u kojoj je ležala bolesnica. Ugledala bih u velikom krevetu tetu Lucinku umotanu u perine i njenu zlatnu, dugu kosu rasutu po jastuku. Naročito su se isticale njene velike, plave oči, koje su se sjajile nekim čudnim sjajem.
Kad bi me ugledala, ona bi se tužno osmjehnula i slabašnom rukom pokazala da uđem. Svaki put bih sjela na stolac pokraj kreveta i izgovorila:…
“Ljubav je jedina stvar koja se množi kada se dijeli.”
Sjećanje potaknuto i djelomice nastalo u obliku komentara nakon nedavne TV emisije “U svom filmu” u kojoj je gost bio književnik Enes Kišević.
piše: Marija Šarić
Hladne pločice dominiraju starim hotelom istarskoga zaleđa. Grozničavo pokušavam ugurati topline u taj prizor. Dobro raspoloženih turista ovdje nema.
piše: Štefica Vanjek
Slušam i gledam ovu kutiju za koju sam rekla da ju više neću paliti jer iz nje iskaču uvijek jedni te isti likovi s apsurdnim izjavama. Više nisu ni smiješni, nego je žalosno, ali svejedno povremeno moram. I baš kad upalim to zlo čujem najveću glupost koju ni moje godine ne mogu prožvakati.…
Iz knjige “Katarza” objavljene 2021. godine čija će promocija biti u GK Marko Marulić u Splitu, u petak, 24.06.2022. godine.
piše: Dragica Križanac
Moja djeca i ja imamo familijarni grob, za tri člana obitelji u jednom malom groblju u Amsterdamu. Ta oaza vječnog mira zove se St. Barbara, a nastala je 1893. godine. Kako je u stara vremena služilo kao katoličko groblje, gdje su se sahranjivali kardinali, gradonačelnici i drugi velikodostojnici, stari dio groblja je sad monument, to jest, ima zaštićenu vrijednost.…
piše: Štefica Vanjek
Ovaj turoban dan izvlači na površinu sve negativne emocije, tugu, razočaranje, nemoć i još kojekakve druge negative.
Lako za tugu, proći će kao i svaki puta do sada, ali što ću s bijesom koji mi je izazvalo naše „ažurno“ zdravstvo. Digli su mi tlak na maksimum, kapilare mi pucaju kao lude, malo mi nedostaje da ličim na nokautiranog boksača, a bome i šećer nema mira, slatka sam kao lubenica.
Pitate se tko me razljutio, a ja se pitam tko nije, od ovih ludih kamenčuga od boleština što mi pritišću grbu na leđima, zbog kojih sam „sretna do neba“ stalno obilazim ordinacije kao „Križni put“, a…
Iz naše arhive/ objavljeno 30.03.2018.
tekst i foto: Ruža Čulo
1992. nakon napada na moje selo, u kojem nisam bila već skoro dvije godine, napisala sam stih u kojem govorim da bih se voljela naći na užarenoj cesti kad se sa zvonika bijele kapelice oglasi podne i osjetiti onaj osjećaj pripadnosti samo onom „prvom“, svom najdražem domu.
Ovu riječ „prvom“, urednik tadašnjeg lista Tomislav, koji je objavio tu moju pjesmu, prepravio je u „pravom“ i tako objavio.…
piše: Ruža Čulo
U ljeto 1995., nešto prije Oluje, prvi put posjećujem zavičaj nakon dugih 5 godina. Moje selo nalazilo se na prvoj crti obrane Livna i život u njemu bio je neizvediv. Jedini stanovnici bili su hrvatski branitelji.
Naša kuća pogođena je granatom, na njoj nije bilo vrata. Na podu majčine sobe našla sam gospinu sličicu iz Međugorja. I danas je čuvam za uspomenu. Držim sličicu u ruci i plačem u napuštenom i zaraslom selu.…
(čuje se tutnjava)