događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Kitana Žižić
To treba pitati legendarnu tetu Onicu. Ona nije imala nikakvih dilema oko toga.
Kad je ona upijala svim porama ljepote svog malog svijeta, nesvjesna njegove skučenosti, mnoge stvari su bile jasnije. Iskrenije. Časnije. Poštovalo se znanje stečeno školovanjem. Ponekad uz golema odricanja obitelji da bi omogućili obrazovanje onim članovima, koji su pokazivali sklonost librima, glad za knjigama.…
tekst i foto: Mirjana Blašković
Ima nešto u popodnevnoj svjetlosti… onoj kad je dan polako u smiraju i kao da pokušava zadržati “danas”, ne dopustiti večeri da ga uzme u zagrljaj i uziba u san.
Ta me popodnevna svjetlost uvjek opčinjala, vraćala u prošlost.
Moje prvo sjećanje seže u djetinjstvo upravo zahvaljujući toj posebnoj, popodnevnoj svjetlosti koja dopire kroz zavjese kuhinjskog prozora.
piše: Štefica Vanjek
Lijep i sunčan dan, doduše ujutro prohladan tako da peć već radi punom parom jer nama starcima zima je kada temperatura padne ispod 22 stupnja.
Ipak i po tom vremenu kod liječnika treba biti u točno zakazan termin. Liječnici se trude poštivati termine koliko je to moguće, ali uglavnom je zadovoljavajuće, ne čeka se u punoj čekaonici po 3 sata i duže.…
piše: Joso Špionjak
Postoje stvari koje je vrijedno pribilježiti…
Dogovorio sam se tako s unukom Raphaelom koji je u predškolskoj dobi, da vrijedno vježba slova, crta i uči čitati, a ja ću ga za to nagraditi.
Nakon izvjesnog vremena nazovem telefonom i pitam ga, drži li se našeg dogovora?
Nije odmah odgovorio, ali čujem kako tihim glasom šapuće i pita mamu:
„Was soll ich sagen?“ (Što ću reći?)…
piše: Kitana Žižić
Koliko mi ta ruža ne da mira…..
Zapravo to je nešto skoro najljepše što sam o pravoj ljubavi čula.
Ja sam uvjerena da je prava, a kakvom bi se pokazala da je realizirana, e to baš i ne znam. Ali znam da, iako je na mojim leđima nasjelo više od šest desetljeća, još uvijek me pitanja i teme ljubavi najviše zaokupljuju.…
autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)
Tko od nas još nije bio sudionik onog razgovora o velikom dobitku na loto-u?
Tko nije bar jednom razmišljao što bi kad bi..?
Prije dvadeset pet godina, živjela sam s obitelji u Njemačkoj kao izbjeglica. Jedina misao nam je bila uštedjeti i vratiti se, te obnoviti kuću ili kupiti drugu. A još kad bi dobili na loto-u!…
autorica: Ivanka Jularić (Ćulap)
Još kao dijete osjećala se neželjenom. Bila je tamnoputa, sa kao ugalj crnom kovrčavom kosom i tko god bi ušao u njihovu kuću, pitao bi šaleći se:
–Ma čija je ova mrka?
Otac ili majka, ozbiljnog izraza lica bi rekli: -Ma ispala iz ciganske torbe, pa nam bilo žao i uzeli je.
Ona nije shvaćala njihove šale. Osjećala se samo kao netko tko tu ne pripada, pa i kasnije u životu, trudila se dati sve od sebe da bi se nekom dopala, da bi imala svoj kutak pod nebom.…
piše: Kitana Žižić
Prvu lekciju o ljubavi prema kućnim ljubimcima svladala sam u svom bračnom domu na Brdima u Splitu.
Jer nikada prije nisam imala kućnog ljubimca te mi je ta odanost i uzvraćanje njihove ljubavi bilo posve nepoznato.
Susretala sam se s tim u teoriji i znala za mnoge dirljive priče, ali me to nije …
piše: Kitana Žižić
Sredina ljeta. Pakleno vruće. Spremam se za Hvar i Bol, gdje ću provesti veliki dio godišnjeg odmora. Radujem se dok se bliži dan odlaska, jer sam poprilično umorna od posla.
Skoro će podne. Nedjelja je a ja doma. U Splitu sam rijetko odlazila na plažu, jer to jednostavno nije bilo to. Tko se navikne na prozirnu čistoću mora u hvarskim uvalama i na bolske plaže Zlatni rat i Martinica, koje su satkane od oblih, bijelih oblutaka, teško nalazi prihvatljiv surogat.…
Svakodnevno pričamo, komunicitamo, slušamo, čujemo, ali koliko nas dnevno čita, ili piše?