GDJE NAM JE RADOST

Iz naše arhive/objavljeno 31.05.2016.

piše: Slavica Jurčić
Ovih dana doživjela sam svašta. Malo je reći da su to slučajni događaji, ali i da su događaji s porukom.

Prvi događaj zbio se u mom susjedstvu. Susjed je umro  pred mojim očima. Naravno, pozvali smo hitnu. Pokušali su sve, ali nije mu bilo pomoći. Imao je osamdeset godina i bolesno srce.

Njegova supruga neutješno je plakala. Iako  imaju  troje djece,  živjeli su  sami jer su djeca otišla trbuhom za kruhom.…

više

MIRIS BOŽIĆA

Piše: Anita Martinac

Dugo već živim izvan domovine. Mnogi smatraju da dobro živim, snašao sam se, imam obitelj i izveo sam djecu na put. Imamo dobar posao i ja i supruga, situirani smo, i možemo si priuštiti mnogo više nego li trebamo… ali što trebam? Za čim čezne moja duša?

Sve godine dok sam stvarao materijalne stvari za svoju obitelj sve više sam gubio sebe, a sada se bojim da gubim i obitelj.…

više

ŠAMAR S ODJEKOM

piše: Joso Špionjak
Sjećam se jednog događaja iz ranog djetinjstva.

Imao sam tada negdje oko sedam ili osam godina.

Nerazdvojno sam se družio sa godinu dana starijim rođakom Nikom.

Prozvali smo ga Leteći siledžija.

Iz tog nadimka rađa se kasnije novi, zgodniji nadimak, Letko.…

više

BOŽIĆNO SJEĆANJE

piše: Slavica Jurčić
Došao je dan kada slavimo rođenje maloga Isusa, neki s veseljem i u raskoši,  a neki u tuzi i žalosti.

Badnjak me uvijek vraća u doba kada smo zorom išli u Veliku crkvu na ispovijed.

Moj djed Nikola je volio baš toga dana uraniti i prvi biti na vratima crkve.…

više

FOTELJA SJEĆANJA

tekst: Miljana Brkić
starica-ruke-stariji-f8871c7833ee6108ad4ad86eec8adb62_view_articleSjedila je u svojoj fotelji. Baš kao unazad 30 godina.

Fotelja je očuvana, kao i sav namještaj u kući. Tapete, knjige, lampe, slike i fotoaparat odavale su život jedne skromne bake, nekada balerine i ljubazne tajnice. Svaki dio namještaja u stanu, imao bi svoju priču. Baš kao što te priče ima i ona.

Uz moju sigurnu i čvrstu ruku, vodila bih ju do njene fotelje. Kako ona korača, tako i ja. Ni brže ni sporije.…

više

SVE ŠTO JE OSTALO

piše: Slavica Jurčić
„Zar moram plakati nad svojom sudbinom?“
pitao se  onako za sebe Vlado.  U ruci je držao nalaz koji je njemu predstavljao smrtnu presudu.

Dugo je on već osjećao promjene na svom tijelu, ali je simptome potiskivao i skrivao svoje probleme od djece i supruge.  Život mu je zapečaćen. Mora prihvatiti dijagnozu i odlučiti hoće li se boriti ili će si presuditi.…

više

NAPOKON SLOBODNA

piše: Slavica Jurčić
samotvoja-685x320Nada je radila kao spremačica. Dok je išla na posao, razmišljala je kako zadovoljiti sve potrebe, kako djeci kupiti knjige, odjeću, obuću… a njen Goran  zadnju  je plaću zapio.

Njihov brak bio je loš. Ponižavanje i torture trpjela je od njega, ali zbog djece  sve je to podnosila.

Uvijek je preispitivala njihov odnos misleći da  ga je nečim izazvala.…

više

LIJEP JE MOJ GRAD

Iz naše arhive/objavljeno 07.09.2011.

piše: Marija Matiješević
Berlin/Nedjelja je. Mirno, sunčano …ne prevruće … jutro. Na raskrižju  veliki ulični sat. Pokazuje 8:30 sati.

Teško je vidjeti veliku kazaljku sata s petog kata stambene zgrade. Ispred je izraslo stablo lipe.  Posadili ju ljudi tu na  trotoaru i obavili kamenim blokovima, visokim 20 cm. To je dobro umornim ljudima …tu sjednu i odmore  kosti, čekajući autobuse. I diše mala lipa, pored velikih lipa posađenih duž cijele, sunčane ulice – Sonnenallee.…

više

VRIJEDILO JE ČEKATI

piše: Slavica Jurčić
Couple-SilhouetteČesto je Vjera bila zamišljena i tužna. Gledala je kako prolazi  život koji  za nju nije imao smisla.

Cijeli život brinula se  o nekome: roditeljima, djeci, suprugu, njegovim roditeljima, a kada je njoj nešto trebalo, nije se usudila moliti njih  za pomoć.

U razmaku od samo pola godine umiru joj roditelji, a u pedesetoj  godini i  suprug.  Djeca su se već osamostalila i ona je…

više

NEKAD BILO…

piše: Slavica Jurčić
1668bSnaša Reza kuhala je jutarnju kavu i sa starom bakom pričala što je sve bilo jučer na kirvaju.

Njen Mija malo je popio pa ga njih dvije ne žele buditi. Dan nakon kirvaja svi su još sanjivi i u njihovoj kući počinje život tek iza podne.

„Ja nisam čula našu Martu kada je došla kući.”

Baka ju je pogledala u čudu i podigla kažiprst: „Nisi ju naučila reda. Popuštala si.”

više