POSVEĆUJEM…

Priču  posvećujem svim majkama i sinovima Vukovara, Bogdanovaca i svih gradova i sela koji su stradali u Domovinskom ratu i izgubili nekoga od svojih milih i dragih.

piše: Slavica Jurčić
65329_446531258744183_1043962199_n„Znaš, ja sam imala jednoga sina“, pričala ona meni.

„Lijep je on  bio mladić. Imao je dvadeset pet godina.

Vidiš! I njegovu sliku nosim u novčaniku. Nema minute da na njega ne mislim.

Svake nedjelje vozio me u crkvu. I on je išao sa mnom.

više

DA JE BILO LJUBAVI

tekst: Slavica Jurčić
65329_446531258744183_1043962199_n“Velečasni, netko je u crkvi i pjeva!”
rekla je uplašeno časna sestra.
Mlada žena je kleknula pred oltar i gledala u raspelo. Njen glas zvučao je tužno, ali ipak je pjevala.

Sjetila se ona svoga muža koji ju je u dvije godine braka svaki dan tukao. Roditelji i braća nisu je htjeli primiti k sebi i jedini mir je nalazila u crkvi.…

više

PRONAĐENI MIR

piše: Slavica Jurčić
amanStaričine ruke  bile su modre, tijelo nemoćno, a ipak je imala toliko snage da  kćerki ispriča svoju priču.

„Znaš, draga moja Marina, sada ti moram priznati nešto. Ti imaš i brata i sestru“, šaptala je majka svojoj kćeri koja nije mogla tim riječima  povjerovati.

„Moja sestra je bila siromašna, a ja sam bila sama i mogla sam te othraniti pa je ona tebe dala meni.

više

ŠETNJA MOJIM GRADOM

piše: Nataša Pecić Janković
BROD SADJutarnja kava uz zvuk zvona i divan pogled na arhipelag oko Rijeke. Čak se i Zavižan vidi jer je kristalno bistro. Prekrasan i prohladan jesenji dan, meni savršen. Napokon sam se ugnijezdila u novome stanu. No, misli i dalje putuju u moj rodni grad. Da li bih bila sretnija u njemu da sam našla sve što ovdje imam? To pitanje će me proganjati vječno.

Zatvaram oči i zamišljam da vozim……

više

LJUBAVLJU POVEZANI

piše: Slavica Jurčić
sunce“Kuda?“ upita otac Šimuna. „U Ameriku”, odgovara Šimun tiho ocu očekujući njegovu reakciju.

Otac šuti i misli u sebi: „Što taj mladić misli da je tamo raj? I  ovako nas je previše.“ Šimun je imao dvanaestero braće i sestara, a kuća puna čeljadi iscrpila je njegovog oca.

Zna Šimun da je potreban roditeljima jer je najstariji. Osjeća da ga obitelj sputava, a njegove ambicije nisu sirotinja nego bijeli svijet.…

više

UMREŽENA ILI U MREŽI

piše: Nataša Pecić Janković
Prije dvije  i pol godine ostala sam sama i jedini izlaz u svijet  bio  je onaj virtualni. Vjerovala sam svima i svakome. Nisam imala pojma da u virtualnom svijetu možeš biti ono što želiš, a što nikada nisi mogao biti. Problem je bio što sam ja bila ono što jesam. Tako sama i ranjiva upadala sam u mrežu.

Sve je dobro dok je virtualno, dok  se ne dođe do granice upoznavanja, a to sam izbjegavala. Bojala sam se ljudi. Bila sam preiskrena u razgovorima, a nitko od njih nije bio iskren prema…

više

POVRATAK

tekst: Nataša Pecić-Janković
Došao je  dan povratka doma. Nervoza pred put je neizbježna. To je takozvana putna groznica. Veselim se susretu s djecom, majkom, bratom, prijateljicama.
Nekoliko vozačkih sitnih pogrešaka i sve je prošlo kao podmazano.

Nije me toliko bilo strah puta, koliko onoga što će me na kraju puta dočekati.
No, mene su moji željni vidjeti jednako kao i ja njih.…

više

MOJE DJETINJSTVO S BAKOM

Piše: Nataša Pecić – Janković

unnamedSezona je na izmaku.Vidi se da dolazi jesen. Kada prolazim poznatim putem do posla, kroz šumu sada vidim, što dakako prije nisam mogla od zelenila.

Prorijedilo se lišće, postalo žučkasto, crvenkasto. Mene hvata nostalgija za rodnim krajem. Razmišljam kako bi mi bilo da sam tamo u ovo vrijeme. Nedostaju mi jutarnje magle i prohladno vrijeme, kada se sklupčam na terasu u vesti svoje bake, pijuckajući jutarnju kavu.…

više