tekst: Marija Iličić
Stanica je puna prolaznika koji nekamo žure i nitko ne čita moje tugom ispisane misli.
Moj pogled uperen je u vrijeme koje leti, u novo sutra, u daljinu u kojoj vidim tebe, vidim nas koji to više nismo. Sad smo samo Miroslav i Sanja, a još do jučer smo to bili Mi.
Dobila sam godišnji odmor kao zbog smanjenja obima posla. Nenadano sam odlučila istog maha otputovati negdje gdje ne …