tekst: Marija Juračić
„Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“
Malo me je zatekao pitanjem, ali nastojim biti iskrena:
“Jesu zete, više puta. To je svojstveno ljudskoj prirodi. Društvena pojava. Nema je u biljnom i životinjskom svijetu.“
„Ali, punice…“
Ne dam mu da završi misao. A i zašto bih? Već znam njegove …

Čujem da su iz nekog samostana nestale dvije relikvije neprocjenjive vrijednosti i sada čekam hoće li one osvanuti u podrumu mojega zeta.
-Svima nam fali sunca i nečeg što će nas povezati. Razdvojila nas tmurna vremena, jad i EGO, razmišljao je naglas tamo na željezničkoj stanici.
Snijeg je bio dubok dok je baka nosila Slavicu u naručju.
Nedjelja, 6. travnja 1941. godine.
Navalio zet da se cijepim. Kaže, dolazi gripa, samo što nije. Kao da nam se već nalazi u dvorištu. Odvraćam mu da se nikada nisam cijepila pa neću niti sada u zrelim godinama. Iako sam stalno okružena ljudima, nikada nisam dobila gripu. Zato što se nisam cijepila.
Konačno se dogodilo. Nije moglo završiti drugačije. Moj zet je napokon pokazao da nije sposoban voditi kućni budžet. Odletio je u minus.