Priča s elementima humora
autor: Ivanka Jularić (Ćulap)
Na rendgenskoj slici pluća i komadu papira na kojem je između latinskih izraza razumio samo onaj o zloćudnoj tvorevini i vremenskom terminu od mjesec dana, Joso Jarić je vidio i sliku cijelog svog života.
Zamagljenim pogledom gledao je u daljinu, a ipak jasno vidio i najudaljenije dijelove prošlosti, tražeći svrhu svoga postojanja.
Eto, prošla mu je i pedeseta a on tu svrhu još nije otkrio, i kada prođe ovaj mjesec, niti će tko za njim suzu proliti, niti mu ime naslijediti.…
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
Uz divnog tolerantnog oca nisam trebala glumiti interes za stvari koje me nisu zanimale. Otočkom krvlju začeta, morem krštena, slanim srdelama i inćunima odana svakom porom, pa ipak kao da sam bila izrod roda rođenog. Crna ovca.
– Hoćeš se igrat skrivača sa mnom, tata?
Unatrag zadnja dva tjedna mi odlazi i dolazi potreba za ovim tekstom.
Nema me u zadnje vrijeme na društvenim mrežama i na internetu jer mi ruke ne opraštaju kosilicu, šišačicu i ini vrtlarski alat pa fini pokreti kao što je tipkanje, ne dolaze u obzir. I oči mi ne vole ekrane pa mi stalno šalju crne točke koje putuju kako se njima hoće.