piše: Slavica Jurčić
S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba, 1993. godina. Nije bilo neke prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.
Moja sestra odlazi u Donju Stubicu na školovanje, a ja počinjem raditi u tekstilnoj tvornici na kraju grada.
Tata mi je malo sarkastično ponavljao i smješkao se govoreći: „Moj jadnik!” On je bio zaposlen i znao je kako će meni biti.…
„Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“
Čujem da su iz nekog samostana nestale dvije relikvije neprocjenjive vrijednosti i sada čekam hoće li one osvanuti u podrumu mojega zeta.
-Svima nam fali sunca i nečeg što će nas povezati. Razdvojila nas tmurna vremena, jad i EGO, razmišljao je naglas tamo na željezničkoj stanici.
Snijeg je bio dubok dok je baka nosila Slavicu u naručju.
Nedjelja, 6. travnja 1941. godine.
Navalio zet da se cijepim. Kaže, dolazi gripa, samo što nije. Kao da nam se već nalazi u dvorištu. Odvraćam mu da se nikada nisam cijepila pa neću niti sada u zrelim godinama. Iako sam stalno okružena ljudima, nikada nisam dobila gripu. Zato što se nisam cijepila.