tekst i foto: Marija Ajša Peuc
Velika Gorica/ Kad dođe petak, i dan danas, svaki se put osjetim nekako drugačije nego druge dane.
Od djetinjstva je petak za mene značio posebna događanja vezana za sajam u Velikoj Gorici, ali nekada puno više nego danas. Naime, sve se mijenja pa i ti sajmovi i sajmeni dani, “placevi” na koje smo odlazili uvijek puni nade, i prodavači i kupci.
Pred puno godina se Velika Gorica mogla pohvaliti održavanjem velikih stočnih sajmova. Na njima se moglo vidjeti razne krupne ili sitne stoke, peradi, te kao pratnja niz proizvoda za držanje, hranjenje ili čišćenje stoke.…
Manda i Ilija sa svojih četvero djece dolaze u staroj Ladi u jedno slavonsko selo. Oni su ratne izbjeglice i preko posrednika mijenjali su kuću sa Srbima koji su odselili iz Hrvatske u Bosnu.
U mojoj kući opet polemika. Ovoga puta oko odluke Naših šuma da izletnicima naplaćuju šumarinu, a koja se odnosi na boravak i prolazak kroz uređene šumske površine.
Do nje dopire miris kave i još drugih ugodnih mirisa iz kuhinje.
Ovog se puta za vrijeme objeda ja i moj zet nismo prepirali, ali ja sam se zbog toga jako zabrinula.
Žuta kugla sunca budi me ovoga jutra i obasjava svaki kutak moje sobe. Ustajem uz omiljeni jutarnji napitak, cvrkut ptičica i prekrasan pogled na more. Odlična terapija za početak dana!
Moj zet je naivac. I to ne od one vrste naivaca koja vjeruje svemu i svačemu, nego od one najgore vrste koja ne vjeruje ničemu. Ne vjeruje ni očitim dokazima, odbija argumente i sve proglašava pretjerivanjem i glupošću. Evo sami prosudite.
Fali joj! Još uvijek joj fali!
S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba, 1993. godina. Nije bilo neke prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.
„Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“