KRIVIDAVI PUT

autor: Ivanka Jularić (Ćulap)

Iako nam je mnogima, sudbina unaprijed zacrtana, velikim dijelom, i sami možemo utjecati hoće li se ono što nas očekuje, dogoditi prije ili poslije. Možemo ju pokušati promijeniti, krivadujući, gubeći se u hodnicima labirinta, ali opet stižemo do ucrtanog cilja. Ovo je priča o mojoj prijateljici Mari,koja je naizgled jako obična i anonimna žena, koja čak nema ni svoj FB profil, a sve je drugo već obična.…

više

RIJEKA KOJA PLAČE

piše: Kitana Žižić

“Voda nešto nosi” naslov je predivnog romana Lajoša Zilahija. Imali smo komplet njegovih knjiga, jer je mama rado čitala. Mislim da joj je jedan od radosnijih dana bio kad su u hvarskoj uličici nasuprot palače Paladini osvanule hrpe knjiga svih žanrova iz raznih izdanja, a na vrhu najviše gomile poruka: “Slobodno izaberite i nosite što vam drago! Mene oči pomalo izdaju, načitao sam se do sita, nauživao pisane riječi, vrijeme je da se odazovem kad me Onaj gore pozove. Čini mi se da će to biti vrlo skoro…”

više

NAŠ KOBA

prilog: Joso Špionjak

Kad majka zemlja iznjedri željno iščekivano proljeće, ono se rado širi prostorom mu datim.

Jednog dana to proljeće sasvim neprimjetno uplovi u vode koje se ljeto zovu.

I tako ploveći, stigne u predjele jesenjske, pa se ljudsko oko stane diviti tom velikom bogatstvu boja i ne shvaćajući da je nevidljiva i nepoznata tuga već ispružila ruke prema toj ljepoti.…

više

GRUDA U SRCU

NOVA SURADNJA: Ljubica Kolarić-Dumić

prilog: Školske novine/autor: Ivan Rodić

“Učiteljica, pjesnikinja, prozaistica, kroničarka života Hrvata s onu stranu granice, animatorica kulturnih događanja, prognanica iz srijemskoga zavičaja koja je u jeziku pronašla svoju „drugu domovinu”, književnica čije pjesme i prozu čitaju učenici u svojim čitankama i školskoj lektiri, spisateljica u čijim se tekstovima, unatoč svemu, zrcali kristalna kocka životne vedrine”, piše, između ostalog, Ivan Rodić u Školskim novinama, opisujući našu novu suradnicu i ovim riječima:…

više

NAJODANIJI I NAJSPOSOBNIJI TATIN PRIJATELJ

piše: Kitana Žižić

Svi su ga zvali Šime bez ruke, mi djeca barba Šime bez ruke. To nam je jednostavno ušlo u naviku, premda nitko od nas nije primjećivao da nema desnu ruku. Bio je toliko spretan i koristio je potpuno ravnopravno kao i lijevu.

Zaljubio se prije dvadesete i svu svoju nježnu mladost nudio otvoreno izabranici. Udvarao se na tada uobičajeni način pjevajući serenade s prijateljima ispod njenog…

više