događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Dijana Čupić
– Vruće mi je! – probudio me ženin glas iz nemirnoga sna. Kako bi bilo da malo otvorim prozor, možda je Jozo malo popio u lovu, pa svašta priča?
Osjetio sam kako se i dalje meškolji u krevetu, a njezino pomicanje bilo je kao mali plimni val, koji se širio na moj dio madraca dok sam se ljutio na civilizacijsku izmišljotinu zvanu bračni krevet.…
piše: Marija Juračić
Moj se zet u posljednje vrijeme počeo čudno ponašati. Ranije odlazi na posao, sve kasnije se kući vraća. Već je nekoliko puta javio da ne može stići na ručak. Nije došao ni kada sam mu onako lukavo pripremila njegovu najmiliju spizu – škampe na buzaru. Umjesto da kao svaki pošteni Dalmatinac, nakon dobrog objeda malo prilegne, on juri u teretanu. Pretjerano koristi nekakve muške losione pa mu ne bi trag izgubio ni da ga slijediš na dva kilometra daljine. I baš taj miris i pomisao na trag, dao mi je ideju.…
piše: Slavica Jurčić
Nakon drugog svjetskog rata u Lici i Kordunu ostade puno mladih djevojaka za udaju, ali mladića za njih u njihovom kraju nije bilo.
Iz Slavonije su prosci dolazili i prosili djevojke. Tako je i Milka dočekala prosce.
Stjepan i Mirko su u njihovu kuću došli predvečer. Svijeća je slabo gorjela, a momci su sjeli dalje od ognjišta, tako da ona svoga momka nije pravo ni vidjela.…
piše: Marija Juračić
Opet sam ljuta na zeta. I na njegovu majku, jer ga je odgojila tako nerazumnog, da on odmah podmiruje sve svoje novčane obveze pa tek ono što mu na kraju svega ostane, donosi u bazu- u naše domaćinstvo. A to i nije bogznašto.
Ljuta sam i na onog nepoznatog mudrijaša koji je prvi izgovorio rečenicu – protegni se koliko ti je jorgan dug. Ta je rečenica onda postala narodna poslovica, a moj zet misli da je sve što je u narodu stvoreno, a priori i dobro.…
piše: Slavica Jurčić
Draga je bila mlada djevojka iz brojne obitelji. Živjela je u okolici grada Sinja početkom prošlog stoljeća.
Bila je očeva mezimica i najmlađa od sedmero djece.
Znala je ona svoga ćaću, kako ga je od milja zvala, često iskorištavati i kad god je pogriješila, on bi joj oprostio.
Već od rane mladosti pokazivala je svojeglavost. Majka ju je često korila radi njene loše naravi.…
tekst i foto: Marija Ajša Peuc
Velika Gorica/ Kad dođe petak, i dan danas, svaki se put osjetim nekako drugačije nego druge dane.
Od djetinjstva je petak za mene značio posebna događanja vezana za sajam u Velikoj Gorici, ali nekada puno više nego danas. Naime, sve se mijenja pa i ti sajmovi i sajmeni dani, “placevi” na koje smo odlazili uvijek puni nade, i prodavači i kupci.
Pred puno godina se Velika Gorica mogla pohvaliti održavanjem velikih stočnih sajmova. Na njima se moglo vidjeti razne krupne ili sitne stoke, peradi, te kao pratnja niz proizvoda za držanje, hranjenje ili čišćenje stoke.…
piše: Slavica Jurčić
Manda i Ilija sa svojih četvero djece dolaze u staroj Ladi u jedno slavonsko selo. Oni su ratne izbjeglice i preko posrednika mijenjali su kuću sa Srbima koji su odselili iz Hrvatske u Bosnu.
Djeca, od kojih je Irena najstarija, a Marko najmlađi, ne idu još u školu. Svi su tužni što ostavljaju svoj dom u Bosni.
Njihova kuća je krasna. Imaju i centralno grijanje, ali ovdje više nema života za njih. Pritisak na Iliju je prevelik.…
piše: Marija Juračić
U mojoj kući opet polemika. Ovoga puta oko odluke Naših šuma da izletnicima naplaćuju šumarinu, a koja se odnosi na boravak i prolazak kroz uređene šumske površine.
Moj zet se buni na izraz kojim krstim novi namet i kaže da on u standardnom hrvatskom jeziku ne postoji, što bih ja trebala znati.
Ja mu odgovaram da taj izraz zaista ne postoji jer nije bilo …
tekst: Slavica Jurčić
Do nje dopire miris kave i još drugih ugodnih mirisa iz kuhinje.
Njen mladi suprug ulazi u sobu i nosi joj doručak u krevet.
“Draga moja, sretan ti ovaj ženski dan!”
Da, taj prekrasni dan je bio Dan žena.
Ovih dana njen Krešo se posebno trudi i mazi ju i pazi, ona je sretna sa njim o uživa u njegovoj pažnji.…
piše: Marija Juračić
Ovog se puta za vrijeme objeda ja i moj zet nismo prepirali, ali ja sam se zbog toga jako zabrinula.
Kada je moj zet uspio pročitati kuda vode nove vladine mjere, onda su te mjere zaista jako prozirne.
Kamo sreće da se vlada od početka držala poante onog starog vica; Mujo, nahrani kerove i ništa ne diraj. Sada bi nam barem nos virio iz onoga u što smo upali.…