događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Kitana Žižić
Dok je bila mala, Lelija je sebe smatrala sretnom.
Odrastala je u velikoj obitelji, u kojoj je naučila što znači biti voljen i osjećati se zaštićenom od svega izvana, kao da je obitelj čvrsto omotana nekakvim zaštitnim ogrtačem, koji je nemoguće probiti, čak ni okrnjiti najmanjom rupicom. Jer bi i najmanja rupa mogla biti problem. Kroz nju bi istjecala ona divna grijajuća toplina, koja drži na okupu mikrokozmos sretne obitelji.…
piše: Kitana Žižić
Eh, nekada se drugačije odgajalo. Ne sudim da li je bilo lako ili lakše, teško ili teže u odnosu na današnje vrijeme. Ali stavljajući djecu u središte svemira, os oko koje se sve vrti, roditeljima je danas još teže obavljati taj najzahtjevniji posao na svijetu. Naročito otkad je “batina izašla iz raja”, jer slobodu trebamo svi udisati nesputano i duboko, baš kao i zrak. Pa i djeca.
Prema mišljenju nekih psihologa, batina je i trebala izaći iz raja, jer tamo nikada nije ni pripadala.…
piše: Kitana Žižić
Život mog dragog tate nije bio lak. Otac mu je umro u ranim tridesetim i ostavio ženu i petero djece, a on je bio najstarije dijete. Na njegova nejaka dječačka leđa naprtio se težak teret i odgovornost. Kako su to bila neka druga vremena, usprkos mladosti i bijedi, s ponosom je brinuo o svima i marljivo radio što god je bio u prilici pronaći. Najsretniji je bio kad je mogao mami donijeti koji šold.
Vjetrovi nemilog Drugog svjetskog rata otpuhali su ga na ratište, …
tekst: Joso Špionjak
Nedjelja.
Trinaesti sat.
Plavkastosivi oblaci plove ljetnim nebom kao da pozdravljaju dugu povorku djece odjevene u bijele prvopričesničke haljine.
Da su braća Grimm živa, vjerojatno bi napisali jednu novu bajku iz zahvalnosti što se u ulici koja nosi njihovo ime okupio toliki broj radosne dječice.…
piše: Kitana Žižić
Svi smo svjedočili kako se u životu često najsretniji trenuci dešavaju gotovo istovremeno sa najtužnijim. Valjda u tome ima neke logike, jer na taj način smo primorani pročeprkati u sebi i zadnji atom snage i zrnce razuma, da nas tuga ne svlada.
Znam, to je život, svatko će reći i s vremenom, tim najboljim liječnikom, polako se vraćamo u normalu i prihvaćamo i najnemilije događaje.…
tekst: Tonka Kahlik
Svako seosko dvorište imalo je čardak u kojem se čuvao kukuruz. Da bi bio u čardaku trebalo je obaviti neke poslove o kojima želim pisati.
Kada su kukuruzi na njivi bili zreli tj. suhi moralo ih se skinuti sa stabljike. Taj su posao u mojoj mladosti uglavnom radile žene.
Ustajale bi u ranu zoru. Ponekad je bila magla i hladno pa bi se čekalo da se magla raziđe.…
tekst: Dubravka Lisak
Puelek bakine ižice rasla je druomna dunja. Kržljava, navijek se je buorila če ne bi najesen dala teri dišeći pluod i tak zacifrala bakinu kujnicu. Ja sem skruoz mala. Imam črlene kluompice, tere tak lijepe zveketaju dok ojdim čez bakine štijenjge.
Dunja tak lijepe diši, tak da bi saki puželjel zagristi ju, ali je žufka, i baka veli da bum dubila grižu če ju bum ijela. Nije baš fina. Du drugoga kata iže vojdiju betuonske štijenge z veliku želijeznu uogradu. Uograda je stara kak i moja iža. S kluompicama vesele …
piše: Tonka Kahlik
Zimske se večeri rano smrače pa je već u pet sati poslijepodne mrak. Na selu, u mojem djetinjstvu, te su večeri bile ispunjene, šalama, smijehom, ali ponekad i ozbiljnim svađama. U zimskim su se večerima obavljali poslovi za koje nije bilo vremena kroz godinu.
Zašto priča o perju?
Zapravo priča treba krenuti negdje u rano proljeće. Moja je bakica …
piše: Kitana Žižić
On je otišao putem zaborava. Ja sam ostala s velikim upitnikom i s pustoši u grudima. Sva sreća da u tom trenutku neugodnog otrježnjenja i gorkog okusa razočaranja, nisam bila sama. Uz najbolju prijateljicu i sestru, s nama je bila tadašnja sestrina vjerna pratilja.
Kad smo shvatile u toj proljetnoj noći u dvorištu lijepe kuće pored mora, da se Nino vratio i da izostanak njegovog javljanja ne znači da je neplanirano produžio boravak u rodnom mjestu, ostale smo …
PRVOMAJSKA
piše: Edit Glavurtić
U kućicama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla su se palila već oko pola pet ujutro, da bi vojska montera, ložača, krojačica, kuharica i radnika na raznim tvorničkim trakama na vrijeme stigla u jutarnju smjenu u šest.
U to se vrijeme na posao nije išlo automobilima, tko ih je i imao, koristio ih je za odlazak u posjetu rodbini, o Sisvetima na groblje, izlete u toplice ili odlazak na svinjokolju. Na posao se išlo gradskim javnim prijevozom, pa su kroz rano jutro malim ulicama predgrađa…