piše: Marija Juračić
Moj zet je naivac. I to ne od one vrste naivaca koja vjeruje svemu i svačemu, nego od one najgore vrste koja ne vjeruje ničemu. Ne vjeruje ni očitim dokazima, odbija argumente i sve proglašava pretjerivanjem i glupošću. Evo sami prosudite.
Nedavno sam na jednom portalu, a vi ste mi svjedoci, pisala o debelim ljudima. I onako u šali spomenula sam koje bi koristi imala država kada bi se uveo porez na debljinu.…
Fali joj! Još uvijek joj fali!
S devetnaest godina pun si snova. Bilo je ratno doba, 1993. godina. Nije bilo neke prilike za posao, ali sam bila uporna i nisam se predavala.
„Punice“, pitao me zet iznenada. “Jesu li vas ikada izdali?“
Čujem da su iz nekog samostana nestale dvije relikvije neprocjenjive vrijednosti i sada čekam hoće li one osvanuti u podrumu mojega zeta.
-Svima nam fali sunca i nečeg što će nas povezati. Razdvojila nas tmurna vremena, jad i EGO, razmišljao je naglas tamo na željezničkoj stanici.
Snijeg je bio dubok dok je baka nosila Slavicu u naručju.