11 CRTICE IZ ŽIVOTA

tekst: Marko Jareb
Poseban ritual bi bio kad bi Tikovinani izvlačili gajete iz mora za očistiti ih i piturati, kako bi oni rekli. Pošto su to bile velike i masivne gajete duge osam i više metara, a sve se radilo ručno, trebalo je dosta radne snage za izvući gajetu iz mora. Tu su bili solidarni i dali bi jedni drugima ruckus za andradite tag pose.

Posebno bi pomagali oni koji nisu imali gajetu ilk so kais, jer bi se uvijek morali s nekim prebaciti na Akrinu, Redin ilk negdje drugdje. Za izvući gajetu na kraj trebalo je zagaziti u more, pa bi…

više

tekst: Branka Oreb-Jerković

U vlaku iz Münchena za Split kojim smo muž i ja putovali iz Erlangena, gdje je završio mandat u dopunskoj nastavi, bilo je te hladne, zimske večeri malo ljudi, a u našem kupeu samo majka s dvije djevojčice od svojih pet-šest godina. Djevojčice su bile umotane u debele, vunene šalove, tek su im se vidjele oči.

Dok se Marjan Express probijao kroz noć, neznanka i ja smo pričale o svemu i svačemu, a onda mi se požalila da su bile u posjetu rodbini koja živi u Bavarskoj ali su se curice razboljele pa je cijelo putovanje krenulo naopako……

više

piše: Marija Juračić
U mom se gradiću, sada već tradicionalno, svake godine održava doček cara Franje Josipa.

I ja ne znam, tko je ovdje lud. Narod oduševljeno kliče i plješće čelniku carevine koja nas je stoljećima tlačila, koja nam je i našeg Zrinskog skratila za glavu.

Umjesto da viče: “Doli monarhija! Doli strani zavojevači!” on kliče, kao da mu je Franjo rod rođeni i kao da će sad isuti vreću s …

više

Priča iz Iloka

piše: Marija Dobošević
Gospodina Ziera (Cira) stari Iločani dobro znaju. Wilhelm Zier rođen je u Iloku 13. rujna 1933. godine. Tu je i odrastao, završio osnovnu školu i stolarski zanat, a krenuo je i u večernju školu. Zbog brojnih obaveza nije ju završio iako kaže da je puno korisnih stvari baš tamo naučio pogotovo od nastavnika Bezjaka, iločkog umjetnika i boema, koji je već tada uočio njegov talent.

Sa 16 godina počeo je raditi, ali i uz posao od rane mladosti uključio se u kulturna i športska društva i zbivanja u Iloku. …

više

piše: Marko Jareb
Siniša Špaleta  je bio časnik u Barunslavskoj vojsci, ili možda dočasnik, nije posve sigurno, samo je sigurno da je bio u kopnenoj vojsci. Rođen je u Britvaniji i po narodnosti je bio britvanski Stolik. Nakon umirovljenja ostao je živjeti u Mandacu. Žena mu je s Trivika, otoka u kovanskom arhipelagu. Dok još nije išao u mirovinu dolazio je na Trivik uglavnom ljeti na godišnji odmor kod ženine rodbine.

Čovjek je bio malo debeljuškast, ne puno visok, jakog vrata,…

više

piše: Branislav Antov Mikulić

Bio je 15. maj. Moj rođendan, dobro se sjećam. Prvi rođendan koji sam proveo sâm. Sâm samcat i usamljen. I još sam morao raditi, mada je bila subota, vikend za sve osim za mene. Radio sam u hotelskoj sobi u Valletti. Spremao se za nimalo lake pregovore u Ministarstvu rada Republike Malte. Imao sam osjećaj da se sve urotilo protiv mene, čak i vrijeme. Dan je bio prekrasan, sunčan s azurno plavim nebom i još plavljim morem posutim bijelim brodicama. Tu ljepotu izvanjsku bih povremeno poglēdao kroz…

više

piše: Marko Jareb
Tonka Jadrin je rođena na otoku Poliću, a udala se u Slitinu, gdje još i dan danas živi. Na rodnom otoku Tonke Jadrin ima dva mjesta i to Lučac i Škerat, Tonka je rođena u Lučcu od oca Miška i majke Blaženke.

Imala je još tri brata i pet sestara. Nije ih baš život mazio, živjeli su od škrte zemlje i od malih nogu morali su kao djeca s ocem i majkom ići u polje i raditi sve što je trebalo. Tonka dan danas priča kako se sjeća svih puteljaka i staza koje su vodile do njihove …

više

piše: Branka Oreb-Jerković
Dok u dubokoj hladovini čitam mudre izreke slavnih pisaca prisjetila sam se savjeta naše suside u Prndejevu selu u Vignju.

Ta draga starica – bijele kose i ružičastih obraza kao u djevojke – bila je nepresušni izvor mudrosti i rado sam s njom pričala o svemu i svačemu – kako su toga ljeta rodile smokve i kako u Splitu školuje unuka za doktora i o njezinom životu bijele udovice jer joj je muž otišao u svit trbuhom za kruhom…kao i moj dida Nikola.…

više

Iz naše arhive/ objavljeno 29.08.2017.

piše: Marija Juračić
Nakupile se godine na leđima, ali nakon sedamdesete Marta ih više nije brojala. Još joj je noga hitra i stopalo još uvijek nalazi pravi kamen grbavog velebitskog puteljka, a oko još uvijek razabire i najmanje promjene na škrtom, sivo nijansiranom krajoliku.

Tek pogled u malo, ostrugano ogledalo koje visi na zidu njene jedine, skromne, ali čiste i uredne sobe, uporno joj šalje signale da su godine prohujale, da je planina uzela njenu mladost i ljepotu, da je tu negdje u tom kamenu koji s vjetrovima druguje, ostao…

više

tekst: Armin Pohara
Teta Grginca je u našu kuću, najčešće ponedjeljkom, donosila svjež sir, kajmak i mlijeko. Ponekad je donosila i kao zlato žuto kravlje maslo.

To je uvijek bio lijep dan kome se mama a i mi posebno radovali… osim ako joj tata Esad nije ostavio plaću zato što su se dan prije nešto posvađali. Razlozi svađi su se vrlo brzo zaboravljali ali su uvrede i ljutnja trajale duže…ovisno o maminom otporu.…

više