piše: Slavica Jurčić
To si bile prve Sanjine riječi toga dana na poslu. Njen kolega nije ju ni pogledao, samo je rekao: „Ma je l’!“
„Znaš, sutra bih trebala ići svojima na selo u trešnje, ali nemam kako. Hoćeš li me moći odvesti, molim te?!“ rekla je Sanja Željku i skrušeno spustila pogled.
„Ma da!” odgovori joj on i nastavi raditi kao da nisu ništa ni …



Eduardo sjedi u kafiću, pije kavu, gleda prolaznike i u sebi razmišlja.
Nekada su naši iseljenici ulagali sve što su zaradili u svoje hrvatske domove, stanove, kuće, imanja… Kod nas u obitelji to je bilo malo drugačije. Mi smo se odlučili, uz školovanje i obrazovanje djece, kupiti kuću u Njemačkoj te stvoriti neki kapital i postati samostalni poduzetnici.
Zavila sam se u šutnju koja traje već cijelo poslijepodne pa se moj zet zabrinuo za svoju punicu.
U centru mjesta od pedesetak kuća okupljaju se težaci u predvečerje dana nakon napornog rada i raspredaju o koječemu. Vidno su ispaćeni što se očituje po borama na njihovim licima. Oko njih vjekovima stoje kamene kuće. Blizu im je i mali porat u kojem se ljuljaju njihovi kaići na laganom povjetarcu i čekaju ih za polazak na svijeću. U daljini se čuje pjev galeba, dok se iz obližnjeg dvora ćuti miris borovine te cvrkut čvorka i zvuk tihe glazbe.…