događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Ćuko mu je platio i svoje i njegovo neznanje
piše: Željko Jelavić
Šezdesetih godina prošlog stoljeća u punom jeku ekonomske, i ine, emigracije, krenuo i Roko iz jedne bosanske zabiti, trbuhom za kruhom, ali i za salamom, mesnim doručkom i ostalim „derivatima“.
Kako se bojao vode i nikada nije naučio plivati, tako ‘Merika nije dolazila u obzir.
Stoga se „otisnu“ Ćirom (malim uskotračnim vlakićem) do Broda na Savi, a zatim pravom „željeznicom“ drito u Njemačku.…
Da bismo ocenili čovekov život moramo pogledati odakle je pošao i gde je stigao
piše: Jelena Stamenković
– Moja je obitelj bila pobožna. Od sedme godine smo išli na vjeronauk. Ko nedjeljom ne ode na misu navečer ne smije izaći. – Priča kuma crkve u Bačkom Gradištu, Ana Jovanović, rodom Banjalučanka.
– Moj otac Jozo Radman je bio bogat, lijep poželjan mladoženja. I mama Katarina je bila lijepa, al sirota. Rano je ostala bez roditelja pa ju je othranio brat. Jednom kad su izlazili iz crkve čežnjivo je rekla prijateljici: Joj, kome li će ovaj biti muž ?…
O Brodu moga djetinjstva 1
piše: Drago Oršić
Pomišljam ponekada da starenje čovjeka približava njegovom djetinjstvu.
Slike koje su davno prošle pokraj nas postaju jasnije, detalji se ponovo pojavljuju, iako bi nekim slijedom trebali biti davno zaboravljeni.
Sjećam se moje Brličke gusto prošarane rupama od bombi, zbog blizine tvornice vagona, ruševina kuća u mojoj ulici u kojoj su tada …
A vlakovi su prolazili i prolazili
napisao: Igor Aračić
Kao po nekakvoj šabloni, započeo mi je još jedan dan, ustaljen i dosadan kao i svi protekli dani. Pješačim, bolje reći vučem, do željezničke stanice jer nemam želje ići na posao koji radim bez volje.
Ali, od nečega se mora živjeti.
Na stanici kao i obično kupim novine i sjedam na klupu čekajući vlak koji opet kasni. Dobro je što nisam nervozan što ću opet…
Soparnik je posno jelo, tradicionalno se jeo (i jede) za vrijeme posta na Veliki Petak, Svi Svete i na Badnjak
napisala: Lidija Žderić
Rane uspomene su mi vezane uz didov komin i onaj poseban miris čađe, pepela i lozovih grančica. Pod gredama komina su se klatili pršuti, pancete i jegulje no ono što se spravljalo na samom kominu bilo je još slasnije – riblji ulov od prethodne noći bačen na gradele, mlada janjetina i kruh ispod peke, ali meni je bilo najmilije kad bi se pravio soparnik.
Soparnik je jelo s područja stare Poljičke republike, a datira još iz doba od prije turskih pohoda na priobalje i Dalmatinsku Zagoru.…
Što je ostalo od grada koji se mijenja do neprepoznatljivosti
(Prvi puta objavljeno 21. kolovoza 2012)
piše: Nina Čuljak
Mostar/ U potrazi za podacima o našoj poznatoj spisateljici Ireni Vrkljan, naišla sam na intervju koji je dala za portal Hrvatski Glas Berlin. Razmišljala sam, prelistavajući masu web stranica na kojima se spominje Irenino ime, kako moja potraga za njenim djelima i podacima podsjeća na onu njenu o Marini Cvetajevoj (Marina ili O biografiji). Način se međutim promijenio. Pretraživanje interneta nosi mnogo manje kretanja, interakcija sa drugima, čovjek se nekako zatvori. …
Ja nisam Hrvatica, al nisam ni neka Srpkinja
pripremio: Emil Cipar
Čudni su putevi gospodnji …kaže se, ali nama sa Hrvatskog glasa Berlin ti putevi i nisu tako čudni, jer hirovitosti puteva gospodnjih upoznasmo jako dobro.
Do svakog od naših, u međuvremenu preko 70 suradnika došli smo uvijek na neki nesvakidašnji, nekonvencionalni način. Put svakog suradnika do nas bio je jedinstven, vrijedan jedne priče.
Ovaj tekst preuzet je s facebooka od grupe Građanska akcija
Rođeni sam Zagrepčanec, već četvrta generacija. Ulica u kojoj sam odrastao, kao i sam kvart uvijek su bili šaroliki. Bilo je tu osim Hrvata i Srba, Albanaca, Bošnjaka i Roma.
Cijeli kvart je bio mjesto kada barem do rata nije dolazilo do nikakvih nacionalističkih…
Ništa se promijenilo nije
Piše nam Joža Prudeus iz Samobora sljedeće:
Umjesto čestitke …premda ste sigurni da svima želim dobro, barem tako kao u 2013.
Šta mogu kad sam iskren.
Toliko od Jože! Ali Joža ne bi bio Joža da nije dodao i sljedeće:
