260 DANA

Marijan Gubina: 260 DANA
I sad je vidim kako sa suzama na licu, uplašenog pogleda koji luta po prostoriji, jecavim glasom uz drhtanje čeljusti, uvjerava mene i sestre kako će sve biti u redu, kako će se brzo vratiti. Proživljavajući sada tu nemilu situaciju, shvaćam da  je slutila da će biti sve suprotno od onoga što nam je govorila. Unatoč tome što je pretpostavljala da će joj se dogoditi jako ružne stvari, unatoč tome što je pretpostavljala da se neće vratiti, kao što se nije vratio ni naš tata, ona je bila dovoljno jaka i odlučna da krene …

više

Marijan Gubina: 260 dana
Je li je prošlo tjedan ili dva, danas se ne mogu sjetiti, no sjećam se da mi se u tom periodu život sastojao od spavanja, jaukanja, hranjenja i izmjene obloga.

Došao je dan kada sam počeo hodati, a nedugo zatim počeo sam i sa svojim uobičajenim radnim obvezama u obiteljskom domaćinstvu. Sreća u nesreći koja me zadesila i prikovala za krevet je ta što nisam išao raditi kod gospođe Kojčin jer, kada su me našli u krevetu, i sami su rekli da je sve ok. Kad se oporavim…

više

Marijan Gubina: “260 dana”
Iznijevši me van, naslonili su me na zid. Jedna je gospođa razgovarala s mladićem iz Doma zdravlja, a druga je brzim korakom nestala. Baka je ostala gore. Nakon nekolicine uvredljivih riječi koje je primio, i mladić je otišao gore, a jadna izbezumljena gospođa, koja je pozivala ljude u pomoć,  ni sama nije znala što sa mnom. U pokušaju da me polegne kod obližnjeg drveta, nagradio sam je obilnim povraćanjem. Ispovraćao sam i nju i sebe. Svakim pokretom, koji je izazvan potrebom za povraćanjem, nanosio sam…

više

Marijan Gubina: “260 dana”
„Mogu dobiti kokice u čokoladi?“

„Možeš, evo. Ajd sad idi, nosi mami germu. Mama te sigurno čeka, zabrinuta što se nisi vratio.“

„Zna mama da sam ja dobro. Ja svaki dan radim u selu i dođem tek kad padne mrak.“

„Dobro, dobro, ajd plati. Ovi novci ti više ne vrijede. E, bonovi su dobri. ‘Ko vam je dao te bonove?“…

više

Marijan Gubina: 260 dana
Sa čardaka se spuštala žena meni okrenuta leđima. Nosila je staru seosku suknju, koja se izdizala u zrak i otkrivala njezine debele, izuzetno dlakave, noge. Otkrivala je i njezine gaće nalik gaćama iz kaubojskih filmova. Napokon se spustila niz te stare drvene ljestve. Okrenuvši se prema meni, umalo se nisam onesvijestio. Bio je to odvratan prizor. Ružniju ženu nisam vidio, gotovo da je muško. Čak štoviše, više mi liči na ružnog muškarca, nego na ženu. Okruglu glavu ispunjavale su crne, velike dlake, brkovi, …

više

Marijan Gubina: “260 dana”
Taman kada sam krenuo u dvorište da ga počistim, na kapiji su se pojavila dva čovjeka naoružani puškama s  dugačkin noževima na njima.
„Mali Čaruga, gdje su psi?“
„Nema ih, mrtvi su.“

Ušli su u dvorište, prošli pokraj mene i zaputili se pravo u kuću. Krenuo sam za njima, no jedan se namrgodi i reče: „Tu čekaj!“…

više

Marijan Gubina: “260 dana”
Jutro je. Ja se budim u krevetu. Čist i mekan krevet. Prvi put da ne izlijećem iz kreveta, nego se gnjezdim u njemu. I taman kad  sam  razmišljao da ustanem ili da još malo ležim, sestra Gabrijela donosi odluku.

„Ajmo, braco, doručak je gotov.“

Jao! Munjevito sam iskočio iz kreveta, obukao čiste stvari i pohitao u blagavaonicu. Unatoč tužnoj atmosferi koja je okupirala…

više

Marijan Gubina: “260 dana”
U kući je bila čudna, dosad neviđena, atmosfera. Ne mogu reći kao u zatvoru, no sigurno nije kao u normalnoj obiteljskoj zajednici. Tišinu je prekidao jecaj i stenjanje oca. I taman kad je mama došla u fazu da liječi tatu, osjetio se miris kruha iz peći na drva. Usta su se punila slinom. Unatoč tome što se počeo miješati miris kruha i rakije s tatinih obloga,  prevladavao je miris kruha. Kruha kojeg smo bili toliko željni da smo skoro prekinuili pečenje i pojeli ga prijesnog. Mama nas je uputila na kupanje, a mamina molba bila …

više

Marijan Gubina: “260 dana”
Dugo je trebalo osobi da se približi, no kako se približavala, tako je sve više sličila mom tati. Ocjenjivao sam, tj. uspoređivao glavu, kosu, pokrete. Podigao je glavu. To je tata!

Toliko sam brzo htio sići s drveta da sam usporio sam sebe, no došao sam do grane s koje mogu skočiti. Skočio sam na noge, pao na glavu i kao pantera iz ležećeg stava zagrebao prema svom tati.
Zbog prevelike želje da stignem što prije, trčao sam kao lud, …

više

Marijan Gubina: “260 dana”
Eto, i taman kad nam je dao razloga za sreću opet je još gore. Tjeraju nas našoj kući, a tatu ostavljaju na strijeljanju. Svi smo nepomični, nijemi, a suze same liju, kako kod nas, tako i kod njih. Moj tata se trudi zadržati suze i tihim jecavim glasom moli mamu da nas odvede. Mama nas drži za ruke no ne kreće. Pognula se i jeca. Moli Boga i sve svece pa priča nešto što ne razumijem.

-Kreći, kurvo ustaška! Vodi tu kopilad dok vas nisam pobio.…

više