događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Kukić
Gotovo svakoga jutra budim se oko 4 sata i prvo što uradim jest da otvorim stranicu Hrvatskog glasa Berlin i pročitam nove tekstove. Ali, dva jutra dočekalo me neugodno iznenađenje – nema ništa (novo, op.u.) na stranici portala. Znala sam da je glavna urednica na itekako zasluženom odmoru, ali ova praznina?! I tišina!!! Ni glasa od Sonje.
Svakojake sulude misle vrzmale su se glavom. „Da se nije, ne daj Bože, nešto nezgodno na tako dugom putu dogodilo! Čemu tišina?“…
piše: Marija Kukić …foto album
Čitam ovih dana na požeškim portalima: „Nikad manje beba u požeškoj bolnici: Nestajemo li kao narod?“
S velikom zabrinutošću svjedočimo masovnom odlasku čitavih obitelji u neke druge zemlje. Ljudi je sve manje. Djece još manje. U požeškoj bolnici broj novorođenčadi svake godine se smanjuje, broj umrlih se povećava. U školama svake godine sve manje je odjela, a u svakom razredu sve manji broj učenika. Sve manje je djece na igralištima, sve manje slobodnih mjesta u grobljima.…
/ Svim napuštenim djevojčicama i dječacima i njihovim posvojiteljima /
tekst: Marija Kukić
Već sam student na završnoj godini jednog elitnog fakulteta. Kad sam saznao za svoju prošlost, odlučio sam promijeniti svoje osobno ime u – Srećko.
U domu za nezbrinutu djecu dobio sam ime Tugomir, valjda zato što sam uvijek bio i miran i tužan. To ime me je pratilo sve do trenutka dok nisam saznao pravu istinu o sebi i svome životu.
Pričali su mi moji „roditelji“ tj. posvojitelji: Stariji bračni par…
/Panonskim prostranstvima – 3.dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Vraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.
Sunce je okruženo oblacima putovalo ka zapadu. I mi smo se vozili u istom smjeru.
Kroz orošeno prednje staklo autobusa „ulovila“ sam Sunce koje je prkosilo kišnim kapima. Radovala sam se toj igri i nadmudrivanju kiše i Sunca i prisjetila se stihova Dragutina Tadijanovića.…
piše: Marija Kukić
Matko Peić, hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik rodio se u Požegi, „Slavonskoj Ateni“ kako grad od davnine nazivaju. Umro je u Zagrebu.
Da se ne zaboravi njegov lik i djelo, u rodnom mu je gradu postavljena spomen ploča na trgu koji nosi njegovo ime. U Ulici Antuna Kanižlića na broju 14 postavljena je i njegova bista.
Početkom 2014. ‘dogodila’ se Udruga zavičajnih pisaca i slikara „Matko Peić“.…
tekst i foto: Marija Kukić
Oprost je vrlina hrabrih. (Indira Gandhi)
Već drugi puta zaredom u posljednjih desetak dana put me odveo na istok Slavonije.
Opet posjet Vukovaru, ali sada drugim mjestima: bolnica, muzej u dvorcu Eltz, Muzej vučedolske kulture i – Ovčara.
Pod vrućim lipanjskim suncem, na temperaturi koja je premašila 30, posjetila sam Ovčaru, mjesto masovnog stradanja i …
/PANONSKIM PROSTRANSTVIMA – 2. dio/
tekst i foto: Marija Kukić
U poslijepodnevnim satima konačno se zaustavismo na parkiralištu u Zemunu uz samu obalu Dunava. Tamo nas je dočekao član župne zajednice. Pješačili smo pedesetak metara i našli se u dvorištu župnog stana i crkve.
Dočekani smo toplo i srdačno jer mnogi su se već poznavali od ranije. Ovo je bio naš uzvratni susret.…
/Od Kutjeva preko Vukovara, Iloka, Petrovaradina pa sve do Zemuna – 1. dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Lipo ti je rano uraniti
u predzorje kad slavuji poje…
I, doista! Lijepo je uraniti, posebice onda kad ranojutarnjim buđenjem želimo ostvariti neki zacrtani cilj. Već u pet sati, dok se Sunce odmaralo negdje iza slavonskih gora, autobus je sa župnikom, pjevačkim zborom i čitačima krenuo na istok, ususret Suncu.
tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Prolazeći putem što vijuga između isklasalih njiva ječma i pšenice, nisam mogla a ne primjetiti mnoštvo crvenih cvjetova što nježno povijaju svoje glavice na proljetnom povjetarcu
Toga časa padoše mi na pamet stihovi Mihovila Pavleka Miškine:
Opet su jutros procvali
U žitu makovi sneni,
Sve su nam njive ovili
Cvjetovi njihovi crveni.…
tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Nekada… bolje da ne kažem kada, a bila sam dijete, kad bih vidjela rodu kako prelijeće ispod slavonskog neba, pitala bih majku:
„Što ova roda radi u našem selu?“
„Nosi djecu! Danas će nekome donijeti brata ili sestricu,“ odgovorila bi majka.