događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Stjepan Poljaković
U svjetlu moje teorije da u Hrvata svaka rečenica počinje riječima: „Ja nisam kriv“, slijedi poduže objašnjenje.
Promatram ovih dana ovo o dnevnicama, pa da ne bih ispao manji Hrvat od ostalih, sjetih se kako opravdati ovu, po svemu nečasnu aktivnost.
U tu svrhu izmislih lik. Hrvoje Antun pl. Horvat rodom je Zagrepčanec i ponosni potomak šljivara turopoljskih.…
piše: Stjepan Poljaković
Moj prvi susret s videogricama, točnije formulom, bio je u jednom kirvajskom lunaparku. Izazov mi je bio izbjeći zabijanje u zid sa strane.
Život je jedna velika vožnja. Meni je smart kao prijevozno sredstvo bio simpatičan sve dok jednom pokraj mene nije na autoputu projurio šleper. Iako sam bio suvozač, osjetio sam kako se vozilo lagano zaljuljalo.
Nije jednostavno zadržati koncentraciju u situaciji kada si manji,…
piše: Stjepan Poljaković
„…Prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena.“ (Propovjednik 5.7)
Vaš se Periskop vratio pod svoje brdo. Bog ga blagoslovio novim iskustvima koje je riješio podijeliti s vama.
Ne znam, jeste li se ikada zamislili, što sve propuštate gledajući u daljinu?!…
piše: Stjepan Poljaković
U danima, kada na ulicama ili na ekranima gledamo trku za popustima i hvalospjeve ljepoti adventskih sajmova, vodim vas u jedan skromni dom.
Negdje tamo pod brdima jedna starica s bolesnim sinom sjedi za stolom na kojem je adventski vijenac s upaljenim svijećama.
Ugodno se iznenadih! S već dobrano požutjelih listova iščitavaju priče i svako malo zapjevaju adventske pjesme. Duh i smisao …
piše: Stjepan Poljaković
S vremena na vrijeme na test stignu sve one teorije s kojima se ponekada razbacujemo, dakako verbalno. Vaš Periskop je preživio jedan takav test. Sve ono što sam učio, tvrdio i čemu sam težio, trebalo je provjeriti i utvrditi u školi poniznosti.Dolina je to uzdisaja, nešto ljepše od doline suza.
Pjesma kaže: „Pod Alpama, gdje nema, majko, nikoga….“ Ne jednom sam ju pjevušio, negdje kraj štednjaka, sudopera, ili u šetnji s meni povjerenim “Adlerom“.
Posljednja tri tjedna teta Terezija me nakon svakog većeg uzdisaja…
piše: Stjepan Poljaković
K brdima oči svoje uzdižem:
odakle će mi doći pomoć? (ps. 121.1)
Ciljnik vašeg Periskopa usmjeren je doista prema brdima, točnije prema Alpama. Na pragu nečega novoga, ja se prisjećam i hrabrim milim stihovima iz psalama.
Kada sam odlazio u izbjeglištvo davne 1992. u vlaku prema Koprivnici otvorio sam slučajno 124. psalam.…
piše: Stjepan Poljaković
Dugo me ne napušta jedna misao potkrijepljena vlastitim, ali i iskustvima mnogih meni sličnih. U konačnici smo svi samci, ili sami, kako vam je milije.
Pišem ovo suočen s mogućnošću da ću kraća razdoblja provoditi izvan svoga doma. Egzistencijalni vrtlozi razbacali su nas i svakoga dana razbacuju diljem kugle zemaljske. To meni i nije nekakva novost. Novo je što ne znam da li bih se radovao što ću imati kunu više ili bio žalostan i ogorčen što to ne mogu ostvariti…
piše: Stjepan Poljaković
Rijetki su tekstovi koje pamtite u fragmentima, možda samo njihovu temu, a prate vas godinama. Ja sam ovih dana pronašao upravo takav tekst.
Tekst je poznat kao Monolog studenta Ramiza. Autor je Meša Selimović, a dio je romana „Tvrđava“.
„Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik.“…
Tjednima se nosim s jednom mišlju, s jednim pitanjem: „Zašto je toliko prokleto važno dokazati da smo u pravu?“