događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Juračić
Počela me zabrinjavati moja obitelj. Umjesto da se, kao većina poštenih građana Lijepe Naše, čvrsto politički odredimo, mi smo odabrali biti blaga opozicija. Uvijek i prema svakoj vlasti.
Nikako ne možemo shvatiti tko su zapravo Lijevi, a tko Desni.
Jasan nam je samo povijesni kriterij njihove podjele, a sve ostalo strpasmo u jedan lonac -papazjaniju. Rekao bi moj susjed Istrijan: “Sve vam je to ista pašta.“…
Marija Juračić
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Ništa se do danas promijenilo nije
još se svuda čovjek dotepencem zove
u drugom gradu kada gnijezdo svije
teško da mu lađe površinom plove.…
ili “Monolog jedne punice”
piše Marija Juračić
„Što vi znate o kapitalu?“ pita me zet,“ niste ekonomist.“
„Istina je. Nisam ekonomist ni političar, ali svakodnevno osjećam posljedice njihova velikog znanja o kapitalu i društvenim kretanjima. I dobro znam kako taj kapital izgleda. On nema lica, nacionalnosti, duše ni srca, a govori sve jezike. U glavi mu se vrte brojevi koji njegovim ogromnim šapama stalno naređuju; grabi, grabi! Još više! Više!…
piše: Marija Juračić
„Punice, opet nešto gunđate“, kaže mi zet, “što vam sada nije jasno?“
„Ništa mi nije jasno, zete, mora da me napustila pamet pa su mi neke jednostavne stvari postale nerazumljive.“
„Što na primjer?“ nudi se zet da objasni neobjašnjivo pa kad se već nudi, neka i odgonetne.
„Evo, zete, slušaj. Uhapsilo nekakvu sutkinju i njene kompanjone jer su, navodno, iz raznih poduzeća u stečaju izvukli silnu lovu i uredno je pospremili u vlastite džepove.…
tekst: Marija Juračić
Čitam neki dnevni list i vrtim glavom. Moj zet, znatiželjan kakav već je, ne može odoljeti, a da ne pita:
“Što je, punice, opet vam nešto nije pravo?“
„ Pa kad baš hoćeš znati, nije. Evo, pogledaj ovu važnu vijest s prve stranice naše lokalne tiskovine. Izdan je uhidbeni nalog za jednim uvaženim blogerom i sada su svi sretni jer misle da će se cijelo pučanstvo svijeta dati u potragu za njim.“…
piše: Marija Juračić
Skuhala sam pekmez. Fin, ukusan, za prste polizati. I sada pekmeza nema. Nemamo mačku da bih nju mogla okriviti.
Pitam zeta, zna li on nešto o tajni nestalog pekmeza. Gleda me nevino i kaže da pojma nema. Sumnju baca na unuka, a ja vidim kako se još oblizuje, baš kao mačak koji je upravo progutao kanarinca. Okrivljujem ga bez pardona, a on, bezobrazno se cereći, predlaže da osnujem povjerenstvo koje će utvrditi tko je imao prste u pekmezu.…
Priča “Krajem ljeta” konkurira za književnu nagradu “Zvona i nari”
piše: Marija Juračić
Luka se ne sjeća dana kada je odlučio ostati na otoku. Ustvari, ni sada nije siguran je li se radilo o svjesnoj odluci ili su ga povukle okolnosti. Zna samo da se to dogodilo krajem onog ljeta u kojem ga je Maja ostavila.
Ljeto je godišnje doba u kojem ti se sve čini jednostavnim i bezbrižnim. Čini ti se da bi mogao živjeti na otvorenom, danonoćno se prepuštati moru i sanjarenju, živjeti u trenutku, ne misliti na sutra.…
piše: Marija Juračić
Vidi me zet s olovkom i papirom pa pita što opet mudrijašim. Pomalo me vrijeđa taj izraz, ali mislim, još uvijek je bolje, nego da me pita, što se opet glupiram i zato zadržavam miran ton.
„Pročitala sam u „Berlinu“ članak jedne gospođe o penzijama i izjavi premijera da su ove godine penzije narasle više nego ikad pa računam, tko je tu u pravu.
Tip je izjavio da na mirovine odlazi 37- 8 milijardi kuna, milijarda amo tamo, a znamo da u državi ima otprilike milijun i 200 tisuća penzionera, mahom bezobraznih ljudi koji traže da im se vrati ono što su godinama pomalo uplaćivali pa nisu ni osjetili da nešto daju. …
piše: Marija Juračić
Nervira me zet kada primjećuje da ručak u zadnje vrijeme kasni i kada tu činjenicu povezuje s mojim godinama. Kažem mu da to kašnjenje s godinama nema veze, jer ako si se rodio blesav, godine te neće opametiti, a ako si se rodio pametan, godine će ti dodati onu finu kvalitetu iskustva i zrelosti.
„ Dobro, o čemu se onda radi?“ pita me izravno.
„O tome da svakog jutra moram pročitati sve novine i pregledati cijeli Internet da vidim što se kuha u vladinoj kuhinji… Vidim, tebi je to smiješno“, reagiram na njegovo cerekanje, “ali ako nisi budan, odnosno spreman na trenutnu reakciju, može ti se lako dogoditi da zaspiš kao oženjen čovjek, a probudiš se kao neoženjen, jer je vlada tako odlučila.”…