Marica Žanetić Malenica: TRAGOM USPOMENA

piše: Marica Žanetić Malenica
Blago ovima što rade u tvornici čokolade, mogu je praviti, držati u rukama, gledati, kušati, do sita se najesti…

Što ja sa strujom da radim? Mogu se samo ubiti ili stresti, a do toga mi nije. A onda mi se opet čini da nije svako zlo za zlo. Zahvaljujući tome što ne dolazim u takva iskušenja mogu održati vitku liniju. Jer, da me je pustiti među ove pokretne trake preko kojih klizi taj slatki smeđi grijeh… jer da me je pustiti… jer da me je…

Ovo mi se motalo po glavi prije nekoliko godina, kada sam prvi put šetala carstvom čokolade i promatrala one sretnike kojima šećer nikad ne pada. Bilo je to u Švicarskoj, u tvornici „Alprose“. Ja sam tada radila u tvornici struje.…

više

Marica Žanetić Malenica

More je moj praiskon
strast što ne zna za oseku,
pa ipak iz godina ranih
u sebi nosim jednu rijeku.

More je moje stanište
valovima me nježno ziba
šumom svojim uspavljuje,
ja njegova sam plava riba.…

više

tekst: Marica Žanetić Malenica

Šetam sa svojom rodicom, koja me ugostila u Perthu, centrom ovoga lijepoga prostranoga grada na obali rijeke Swan.

Studeni je, a kod njih kasno proljeće i već poprilično vruće. Sretna okolnost je što smo po vjetrovitosti u drugom gradu na svijetu, pa nas vjetar miluje po licu ugodnom riječnom svježinom.

Kada smo se približile jednom od oblakodera u poslovnom kvartu, rodica reče:…

više

Marica Žanetić Malenica
Čitam verse drugih žena
što naseliše me svojim
snoviđenjem,
pa im osjećaje razigravam,
nemire i krikove gušim,
granice između naših nutrina
posuđenim glasom rušim.

Ljubavi neproživljene živim…

više

Kad mi život smota ‘idro/ i kad bacin zadnje sidro
vezat će me moja cima/ u mistu di mora ima

piše: Marica Žanetić Malenica

„Evo morske žene“, kazala bi moja majka, kada bih mokre kose i s kristalima soli na potamnjeloj koži dolazila s plaže na ručak ili večeru u vrijeme djevojaštva i mojih velolučkih ljeta.

Sudbinska povezanost mora i mene posve je razumljiva i opravdana, kako porijeklom, tako i rođenjem. Volim te svoje korčulanske korijene i po ocu i po majci od kojih sam baštinila u krvi dva-tri zrna soli više.…

više

Marica Žanetić Malenica

Sad,
kad sve je donekle jasno
i ne čekaju me više velike stvari
počinjem uživati u ovom životu
koji je, zapravo, jedini pravi.

Sad,
kad su kosti krhke i lomne
a kose svakim danom sve više sijede…

više

piše: Marica Žanetić Malenica

Od kada ne radim svi dani su mi isti, osobito ovi ljetni. I svi su mi nedjelje. Čini mi se, jutrom kad se budim, da sam junakinja one američke fantastične komedije Beskrajni dan, u kojemu glavni glumac (Bill Murray) stalno proživljava jedan te isti dan.

Tako i ja, po uhodanom hodogramu, jutrom novi dan u moru s galebovima pozdravljam, predvečer se s njim u tom istom moru opraštam. Dok na dalekom horizontu nestaje užarena kugla i rumena večer se postupno pretvara u noć.…

više

tekst: Marica Žanetić Malenica

„Pogledaj menu, evo nešto po tvom guštu, i tako šest puta“, reče mi s osmijehom brat kada smo sjeli za stol u jednom poznatom malostonskom restoranu po povratku s otoka Korčule.

Bacim pogled na specijalnu dnevnu ponudu. Očima ne vjerujem.

„Da ipak uzmem crni rižot?“, velim ja, ne odvajajući pogled od menija koji po cijeni vrijedi barem tri rižota.

„Častim te, pa što košta da košta, kad ih toliko voliš“, reče brat…

više

Marica Žanetić  Malenica

U životu drugom hoti si kaleb bit
kapo od plavetnila nebeskog i morskog
što prati brode na kojima morski vuci
zauzdaju kolpe, timul drže u ruci.

Misliš li i sad, kad posta si solist
probranoga anđeoskog zbora
da voli bi bit uz one što misecima
tuču more za kruh sa sedam kora.…

više