tekst i foto: Marijana Šundov
Rim/Siječnja, 2024./ Stojim na posebnom putu, točnije stojim na cesti. Dan je predivan, kristalno plavog neba, sunčan s naznakama hladnoće, koja štipa za obraze, kakvi već znaju biti sunčani dani zimi. Na mjestu gdje stojim, s jedne strane cestu obrubljuje visoki zidani zid od opeke, a s druge su stabla čempresa, masline i pinije.
Zatvorila sam oči i kao da čujem teške odjeke koraka rimskih legija koje marširaju cestom, kao da vidim konjanike i dvokolice, beskrajnu kolonu…
Dobar dan. Kišni. Danas sam bio puno aktivniji nego jučer. Ujutro sam se vozio biciklom a poslijepodne prošetao. Problem je samo u tome što danas nisam znao kad je jutro a kada popodne.
Godinu dana poslije moje velike borbe i kušnje sudjelujem u jednoj drugoj borbi kao sekundant i posilni, suradnik i podupiratelj.
Asissi – nakon svega proživljenog ove godine pune iskušenja, imala sam veliku želju otići na hodočašće. Želja mi se ispunila, ovih dana iščekivanja Božića, otputovala sam sa suprugom u Italiju, na mjesta gdje su živjeli posebni ljudi – sveci.
U početku, tamo negdje krajem Drugoga svjetskog rata, bilo omanje veselo društvo, okupljeno oko Pirandella, Cocteau, Beckett, Ionesco, Pinter, meni omiljeni Vian, Havel… Društvo se od milja zvalo Teatar apsurda (fr. Théâtre de l’Absurde).
Zagreb/ Kazalište Kerempuh/ nedjelja, 10. prosinca/ Izvedbom oratorija Georga Fridricha Händla “Izrael u Egiptu”, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Hrvatskog baroknog ansambla pod ravnanjem Ivana Šćepanovića uz soliste Josipu Bilić Anabelu Barić, soprane, Franka Klisovića kontratenora, Mislava Lucića …