U traganju za izgubljenim Hasanom
piše: Lada Franić
(Razmišljanje koje me opsjeda od srednje škole kad sam pročitala prvi put roman M. Selimovića “Derviš i smrt“)
✨Citat:
“Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sâm Bog šalje, i zaista mislim tako. On nekim nepoznatim čulom osjeti kome je pomoć potrebna i pruža je kao lijek. Čarobnjak, jer je čovjek. I nikad ne napušta onoga kome je pomogao, vjerniji nego brat. Najljepše je što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sâm, on je poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sâm osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da ČOVJEK DOBIJA KAD DAJE.”✨…
Ne radim džabe ni za milijun eura
Providnost je htjela da pisanje na portalu u zadnjih gotovo godinu dana zamijenim za pisanje poruka, pisama; onima do kojih mogu doprijeti i kojima su te riječi bile potrebne. Između dva uha mi odzvanja misao mojih „škarica“: „Stipa ne filozofiraj“.
Već neko vrijeme vijesti se vrte oko istraga u sportskim savezima, istina onim manjim, oni veliki ne smiju se dirati. Samo Bog zna što bi donijela premetačina u velikim kada u ovim manjim cifra koja se spominje da je ukradena, je mega. (Izreka kaže: doći će cica na kolica)
Više od trideset i pet godina nakon završetka ratova u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu, regija je još uvijek duboko podijeljena. Jedni slave ratne zločince kao heroje, drugi nijekaju genocid. Zapad se odavno okrenuo drugim krizama. Ono što ostaje jest krparski prekrivač sjećanja, sudskih procesa i političke instrumentalizacije prošlosti.