događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Kolumne iz života Hrvata u Njemačkoj
Napisali Sonja Breljak i Emil Cipar
DIJASPORA /dio I.
piše: Tuga Tarle
Termin dijaspora, koji živi u svakidašnjoj uporabi kad se govori Židovima, ali i o hrvatskom iseljeništvu u prekooceanskim zemljama[1], počeo se u Hrvatskoj intenzivnije koristiti u posljednjih dvadesetak godina, nakon što je došlo do pojačanih kontakata domovine i iseljene Hrvatske.[2] Sadržaj toga pojma tijekom povijesti doživljava suptilne transformacije i s vremenom se obogaćuje novim značenjima pa je ovo prilika da mu posvetimo više pozornosti.…
piše: Stjepan Poljaković
„…Taština nad taštinama, sve je taština …“
„Ispraznost nad ispraznošću sve je ispraznost“
(Propovjednik 1.1)
Isti stih u dva prijevoda, svima dobro poznat, govori o tome kako se događaji vrte u krug i gotovo ništa novog pod suncem, samo su nijanse malo drugačije; mi puno više znamo i samim se time čudimo više nego do sada.…
Stružec/ Prije Uskrsa je naša “Radionica” u Strušcu, od pofarbanih starih najlonskih čarapa, radila latice, latice u ružice i ružice u ” Ikebane”.
piše: Sandra Marelja Muić
Zadar/ Prekrasan je sunčan petak popodne, brzam autićem punim hrane i kućnih dobara magistralom ka skretanju za Pakoštane, te ravno cestom za Vranu.
Magistralom susrećem pokoju austrijsku mobilnu kućicu,a cestom prema Vrani pokoji traktor.
Cijelih devetnaest stupnjeva izmamilo je vrijedno stanovništvo vani u polja i svugdje se vidi netko kako marljivo radi u voćnjaku,…
Održiva a ekonomija i indikatori za mjerenje održivog rasta Republike Hrvatske
piše: Dražen Katić
Ovu temu započinjem citiranim tekstom iz moje prethodno objavljene knjige „Posljednja ruža hrvatska”:
„Pojam održivog razvoja prvi puta je zabilježio 1713. u svome djelu “Sylvicultura oeconomica” Hans Carl von Carlowitz u kome govori da”..samo toliko šume smije biti iskrčeno koliko može kroz plansko pošumljavanje ponovo narasti“!
Drugim riječima održivi razvoj znači da smijemo samo toliko …
piše: Ivan Tumbas
Subotica/ Gledim ovu našu čeljad i gustiram, kazo bi klapim. Mogo bi se rascvilit. No, ne klapim neg mi nepasira pisat našim štiocima, kajsti štogođ oprandašagu koji se iznosi prid čeljad da imaju niki novi adet, mož se raspredat, ko upačiti prstom u čeljad koja su se lipo opravila i metnila oko live ruke pantljike crveno bile boje. A cigurno ima razloga.
Nije bila sarana već su u žalosti pridnjaci izmetnili svoju veliku pokoru te na taj adet upačivaju bis revolta na gracki …
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Petak popodne. Zvoni mi mobilni telefon. Umjesto ispisanog broja stoji anonym. Dobro, pametno je i ne javiti se na takve pozive ali u ovom mom poslu novinarskom, uredničkom, poslovna spremnost traje 24 sata, pa mi nije nimalo strano i neugodno javiti se i odgovoriti na kasne, rane ili pozive nepoznatih.
Dakle, podignem slušalicu i otvaram liniju i uho za anonimnog pozivatelja.…
HRVATI U ČILEU/ IV. DIO
piše: Tuga Tarle
Približavajući se kraju ovoga našega virtualnog putovanja Čileom, valja nam istaknuti snagu duha hrvatskih ljudi i njihovu svijest o važnosti knjige i učenja, njihovu ljubav spram novih spoznaja, odvažnost i upornost hrvatskog čovjeka u svladavanju životnih izazova i prepreka i veliki talent koji kao da se napajao na nepresušnom vrelu iskustva o stradanju i nevoljama, o iseljeničkoj kori kruha i zavičajnim uspomenama.
piše: Stjepan Poljaković
foto: Šokački portal
Podvinje/ Kao nekakav bloger, pisac, kroničar, red bi bio da sve vas koji ste dovoljno hrabri i čitate ono što napišem, upoznam s mjestom u kojem živim.
„… Mi Podvinjci šećemo po Brodu i pomalo zezamo gospodu…“
Podvinje, selo koje se spominje još u doba srednjeg vijeka, pod nazivom Vinica, Vinje, spušta se s ogranka Dilj gore Pribudovac prema gradu Brodu. U 20 –om stoljeću između nas i grada ispriječio se autoput Zagreb-Beograd, tako da se crkva i dobar dio sela vide s autoputa na ulasku u grad Slavonski Brod.
Nekada je Podvinjsko brdo bilo načičkano vinogradima, voćnjacima i ljetnikovcima pretežno…
Slučaj Andreasa Lubitza, i ne samo njega …
piše: Dražen Radman
Andreas Lubitz je, prema službenim izvješćima, namjestio postavke autopilota na najnižu visinu i, gledajući prema planini ispred sebe, ponirao ravno dolje prema njoj. Navodi se kako je prije kobnog udara Lubitz dodatno ubrzao zrakoplov pa je pri eksploziji brzina dosegla i 700 km/h.
Nitko nije mogao preživijeti ovu tragediju. Djeca, starci, sportaši, operni pjevači, bankari, studenti, prodavači… Odlukom jednoga čovjeka,…