piše: Ivek Milčec (višegodišnji povratnik u Hrvatsku, nekada iseljenik, dugogodišnji stanovnik Berlina, op.u.)
Dragi i poštovani čitatelji Hrvatskoga glasa Berlin, baš sam razmišljal kaj bi vam poželjel vu novoj 2025. godini pa sam na prvo mjesto stavil:
Rijetki su to trenuci kad sjedim na suvozačevom mjestu, a kako prilika hoće, danas je tako.
Duboko me potresla tragedija u kojoj je u sumanutom napadu ludila (bolesnog čovjeka) ubijeno jedno malo dijete, sedmero ranjenih uz učiteljicu koja ih je pokušala zaštititi.
– Kralj je mrtav! Živio kralj! Tako Francuzi, stoljećima ispraćaju stare i dočekuju nove kraljeve i vođe.
Imamo svi ljude u fizičkoj blizini poput susjeda ili radnih kolega, ali često nema bliskosti. Ništa više osim kurtoaznih pozdrava, i tako godinama. Jednostavno „nismo kliknuli“. Imamo i ljude s kojima smo bliski, dijelimo dobro i zlo, nalazimo se često u različitim prigodama, s mislima kako je to pravo prijateljstvo. Nešto se dogodi izvan ustaljenog ritma neka bolest ili potreba i shvatiš kako to nije ono prijateljstvo kakvo si mislio da imaš. To se meni dogodilo, a sada nakon jedne vremenske distance mislim kako je taj odnos bio i ostao isti, ali ja sam se promijenila.…
Berlin/ Kad sam s proljeća 2014. godine boravila više dana u Parizu, posjetivši s mlađom kćerkom, stariju koja je provodila studijsku godinu na Sorboni, potanko i s uživanjem, obiđoh grad i njegove znamenitosti ….…
Druže stari,
“Jednostavno ljudi ne prepoznaju ljude već samo boje.”
Zagreb/ Kritičari i muzikolozi često ofrlje Puccinijevu operu “Lastavica” svrstavaju u lošije napisane njegove opere, na kraju krajeva i on sam ju je prekrajao, revidirao nekoliko puta.