tekst: Štefica Vanjek
Ivanić-Grad/ U mojem gradu ovih dana stalno nešto puca i nestaje. Ne znam kako je u drugim gradovima jer ovdje živim već pedeset godina.
Ne puca oružje kao po velikim gradovima, ne nestaju ljudi, osim onih koji odsele u Njemačku, Irsku, Kanadu, Austriju i da ne nabrajam sve zemlje gdje su rasuti…
Da me ne bi krivo shvatili, ovo je sasvim miran i za život lijep gradić.…
Ekspanzija novozaraženih virusom Covid – 19 u Hrvatskoj ali i diljem Europe uzrokuje pojačane aktivnosti na sprečavanju njegova širenja ali istovremeno i snažnije djelovanje protivnika epidemioloških mjera.
Sve što je novo, ljudi malo i ništa prihvaćaju, pogotovo ako su s tom novinom oni ugroženi. To je u jednu ruku i opravdano. Ako je nešto novo za opće dobro, onda to u prvom trenutku može vidjeti samo inovator i nitko drugi.
Otkad nas je u ožujku 2020. godine pohodila korona, sve više mojih poznanika pati od nesanice. S ekrana nas već mjesecima zasipaju lošim vijestima koje se u našim životima preoblikuju u brigu, strah, stres, strepnju, neizvjesnost, apatiju i nemoć.
Kriza uvjetovana širenjem Covid 19 virusa očigledno pogađa sve dijelove društva i zasigurno će se još godinama osjećati posljedice.
Neću danas o dečku, on je svoj život okončao, gdje je pošlo po krivu, sada se pitaju roditelji.
Svi smo čuli za piromane.
Roboti pri automatizaciji proizvodnje je povećavaju i smanjuju joj cijenu. Kako se može definirati pojam „robot“?
Koliko smo se mi u našoj državi naslušali lijepih riječi, samo u ovoj zadnjoj, od naših političara i njihovih odanih poltrona.
Mi odrasli često dobronamjerno tumačimo djeci kako je za život važno znanje, da se bez njega ne može, da je čovjek bez znanja gotovo invalidna osoba. Djecu želimo poučiti o svemu što ih u životu čeka i što će im biti potrebno.