piše: Dražen Radman
Bijah preksinoć na Rivi. Pristigoše i mladi i stari, i blagi i nagli s raznih strana… Dođe narod ne samo zbog Konvencije. Dođe umoran, ranjen i nezadovoljan. Dođe gladan i žedan istine, gladan poštenja i pravde. Jer čaša strpljenja stigla je do ruba.
Prolazih kroz mnoštvo. Gledah ljudima u oči i vidjeh, prepoznah tugu, veliku tugu. Prepoznah nelagodu i nemir zbog sadašnjeg (dugogodišnjeg) stanja, a još više zbog neizvjesne budućnosti. Pritom, oko sebe osjetih i taj tihi bijes. I jal.
Jer ovako uopće nije moralo biti.
S druge strane, u daleko manjem broju, primjetih i ljude kojima je ‘napeto’ bilo kakvo ‘događanje naroda’. Njima je uvijek samo smiješak na licu u ovakvim i …
