Ova priča je ušla u trideset odabranih koje sudjeluju u krajnjem ishodu natječaja LJUDI S OLOVKAMA Magazina LOLA Banja Luka
piše: Ruža Silađev
Moj otac je već prvih godina braka dobio tuberkulozu i nije bio sposoban za teške poslove. Sećanja mi sežu u pedesete godine prošloga veka i duga leta provedena sa njim i sa sestrom Anom četiri godine mlađom od mene.
Tek smo se uselili u novu kuću nabijenu od zemlje. Samo na jednoj sobi smo imali pravi, novi prozor i vrata. U drugoj sobi su stajala dva trougla izrezana u zidu. Na njima su bila zazidana stakla imitirajući prozore. Na vajatu je tata sam napravio vrata od nekih grbavih komada drveta.Mame nije bilo kod kuće skoro nikada. Od ranog proleća, odmah posle Uskrsa, pa sve do kasne jeseni organizovano je odlazila na poljoprivredne radove u druga mesta na konak. Kući je dolazila povremeno. Možda dva do tri puta mesečno.…
U proljeće 1941. godine, sve se više govorilo da će biti rata. Otac je redovno slušao vijesti, a premda mnogo od onoga što sam čuo često nisam potpuno razumio i ja sam se često pridruživao.
Klatno vremena
Jednog toplog i ugodnog poslijepodneva u ono doba dana kada i najsrčaniji radoholičari požele malo usporiti, najbučniji dio ulice predstavljaju dječja igrališta. Na jednom takvom igralištu između pijeska, ljuljački i tobogana na kojem se novopridošla djeca brže spuštaju,…