tekst: Dijana Jelčić – Starčević
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja. Znakovima zbilje potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja zemljinom ekliptikom iskreći prolaznost vremena i postojanost čuvstva koje se u meni umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.
Ništa se ne događa i događa se sve. U tišini prostornosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca. Morske orgulje su narušavale muk sutona. Mjesec je sjao samo za nas. Uzburkavao dubine u plimu strasti.…
Priznajem, beznadno volim slova, pa kad već moram čekati, tješim se proučavanjem šarenila novinskog kioska. Nema te aplikacije, niti portala koji ima tako širok izbor slovnih informacija – tko komu, zašto i koliko, oženio, razveo, utajio, slagao, osumnjičio, priveo, ukinuo imunitet ili namjerava… Standardno.
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…
Kažu da je vrijeme između Božića i Valentinova razdoblje u kojemu se kod velikog broja ljudi osjeća emocionalna praznina. Što može biti bolje od starog dobrog zagrljaja?
Dijelim život s umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina.
Ušla sam u Borhesovu knjižnicu nelinearne književnosti, u njegov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja.
„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),….“
Noć nije bila prijateljica ni saučesnica samoći, bila je samo pojava koja je neminovno dolazila na kraju dana. Možda je sa sobom, unutar zatvorenih prozora donosila često misli u svom okrilju ili su one oduvijek bile tu, u tom zatvorenom prostoru punom uspomena koje bi oživjele u slikama davnih dana obiteljske idile, svakom predmetu koji bi dodirnula, pokućstvu s kojeg je brisala nepostojeću prašinu lašteći ga do visokog sjaja, milujući ga kao zadnjeg prijatelja kojemu je još zahvalna za…