piše: Viktorija Banić
Nedjeljno popodne, točnije predvečer, gledano po satu. Sunce još uvijek prži, kao da ni ne misli stati, ignorira i mjesec i zvijezde i modro nebo na čekanju.
Šetnja gradom, pa i do jednog gradskog parka s velikim jezerom. Čuje se glazba, neke stare melodije. Uvijek jednako stari pjevač cupka na pozornici, uvijek jednako obojane kose i zategnutog lica. Da, nije to izmišljotina ovoga doba… Naokolo stolovi i klupe, par stotina ljudi, uglavnom starijih ili mladih parova s malom …