Gdje je nestao čovjek, čemu služimo mi jedni drugima?
tekst i fotografija: Antun Lukšić
Čini mi se da živimo u vremenu u kojem je glasnoća zamijenila dubinu, a brzina — prisutnost. Tehnologija je donijela čudesne darove: svjetove u džepu, glas prijatelja s druge strane planete, znanje odmah dostupno.
I upravo u tom paradoksu leži naša svakidašnja tragedija: što smo, usprkos silnim vezama, postali usamljeniji nego ikad. Otuđenost nije samo odsustvo ljudi oko nas; to je odsustvo stvarne izmjene — iskrenog pogleda, razgovora koji traje i mijenja, susreta koji dopusti ranu i radost bez filtriranja.…
Ima gradova koji se pokažu oku prije nego što progovore srcu, a ima i onih rijetkih, kojima se valja približiti polagano, kao starome prijatelju, ne bi li sami otkrili ono što stoljećima brižno čuvaju.
Najljepše je kad sve olista i ozeleni a priroda se uresi najljepšim bojama cvijeća kao u svibnju ili lipnju.
Postoje mjesta koja čovjek posjeti, fotografira i nastavi dalje. A postoje i ona druga, rijetka mjesta koja ostanu živjeti u njemu dugo nakon povratka kući.
Božić 2006. U prenatrpanom “Kadettu”, vozim se iz Remscheida prema Slavonskom Brodu.
koliko je mene otprije u ovoj meni sadašnjoj
Odavno nisam čula zanimljivije predstavljanje knjige no što to bijaše ono Gojka Borića. Knjiga se zove “Hrvat izvan domovine”. I tek trebam zaroniti u njene stranice. I dok sam slušala autentično, duhovito i vispreno, ne čitanje niti predavanje, nego pripovijedanje proživljenoga i viđenoga od strane autora, podsjetila me ova knjiga na jednu drugu koja je obilježila moje djetinjstvo.
vrijeme ispirem sitom mudrosti
Od svih kršćanskih blagdana Veliki petak budi kod mene najviše asocijacija. Više nego svi ostali zajedno. Nije to lako u jednoj kolumni ograničenog prostora pojasniti, ali ja ću pokušati…