događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Evo štioci moji kad bi ja bija ka radio Mileva i jema sto ušiju moga bi pisat romane a ne ove malešne štrorije iz našega malega mista.
Nima dana ma ke dana ure da se ništo smišno joli tragično ne dogodi u naše malo misto.
Živila je ovod jarpa svita o kojemu se moglo govorit kroz zajebanciju ma i za ozbiljno samo ja ne stignen na sva događanja a kad mi ćakod ispripovidu ja do kuće zaboravim barenko pola.…
piše: Dragica Šimić
foto: Emil Cipar
Oni su imali zamisao, ideju, cilj. Živjeli su za ostvarenje svog sna i dugo se odricali svih drugih snova zbog toga jednog.
Taj komad zemlje pored rijeke na samom kraju ulice bio je drugačiji od drugih mjesta za pravljenje kuće. Pripadao je i naselju a ipak većim dijelom bio dio divljine, s jedne strane obrastao gustom šumom, s druge livadama a njegovim desnim rubom tekla je rijeka.
I ta rijeka bila je posebna, planinska ljepotica, čas prgava, mutna i varljiva, čas mirna, plavozelena i umiljata. A oni su voljeli baš te i…
Rokada (ili rošada) je specifičan šahovski potez. Svrha mu je bolja zaštita kralja. To je jedini potez prilikom kojega se pomiču dvije figure, a računa se kao jedan potez.
tekst i foto: Ivanka Cvitan
Izraz revolucija jede svoju djecu nastao je tijekom Francuske revolucije. Napredne ideje slobode i jednakosti koje su dovele do revolucije pretvorile su se u besmisao anarhije i nasilja.
Da su revolucionari uspjeli realizirati teoriju bi li se situacija drugačije razvijala?
Je li slučajnost da je Uran, taj plinoviti div, bog neba, otac Titana po grčkoj mitologiji, a nadasve nositelj novih ideja, slobodnih misli i djelovanja – otkriven baš 1781. godine?
U prvom razredu osnovne škole mog najmlađeg djeteta jedan je učenik stalno ometao rad i vršio određeni pritisak na ostale.
Kao rješenje situacije, ponuđeno je udaljavanje učenika iz …
/Na rođendan Nebeske Majke prisjetimo se i nekih hrabrih zemaljskih majki koje žive tu, među nama/
piše: Marija Kukić
Najmlađem djetetu bila je jedna i po godina, najstarijem dvanaest kada se u obitelji dogodila tragedija…
Otac Nedjeljko, inače dragovoljac Domovinskog rata, poginuo je radeći u šumi. Obitelj je živjela veoma skromno, a od nečega se moralo živjeti. Iza njega ostala je mlada i nezaposlena supruga i sedmero djece.
Živjeli su u dvije dvorišne prostorije u svekrovom dvorištu. Gotovo …
Piše: Viktorija Banić
Brak je, prema nekakvoj osnovnoj definiciji „zakonski i društveno uređena zajednica, obično između jednog muškarca i jedne žene, koja je regulirana zakonima, pravilima, običajima, vjerovanjima i stavovima koji propisuju prava i obaveze partnera i njihov zajednički status prema djeci (ako ih bračni partneri imaju)“.
Koliko života, načina življenja je zgusnuto u ovih par redova znakova? A stvarnost? Baš kao onaj voćni sirup koji se miješa s vodom, pa nastane sok različite slatkoće. Ovisno o omjeru. Svega.…
/Posvećeno svima nestalima i njihovim obiteljima/
tekst: Marija Kukić
Započet ću pitanjima: „Je li vam se ikada dogodilo da ste nešto izgubili? Možda neku sitnu beznačajnu stvarčicu, možda neki predmet veće materijalne vrijednosti ili dragu uspomenu?
Možda ste izgubili novac (Ah, on svima ispadne iz novčanika ili šupljeg džepa!), kuću, cijeli imetak… možda neku dragu, milu, blisku osobu?“ I niste ih nikada našli. Jednostavno – nestali su kao da ih je zemlja progutala. Ma koliko god tražili, možda izgubljeno nikada nećete naći.…
tekst: Ivanka Cvitan
Moje mišljenje o nečijim osobinama samo je odraz energije koja se između nas postavi u tome trenutku. Ako kažem da je netko dobar, on je to u odnosu na mene, što ne znači da nekom drugom nije loš, odnosno da je svima drugima dobar.
Iako je svatko od nas jedinstven, ipak se unutar te definirane domene stalno mijenja jer su i prostor i vrijeme promjenljivi.
I dobro da je tako.…
Ova priča je osvojila prvu nagradu na uskršnjem natječaju o milosrđu katoličkog lista Zvonik u Subotici.
(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je sasvim slučajna)
piše: Ruža Silađev
– Faljenisus, jesi li uranijo, bolesniče moj?- ulazila je u sobu skoro svaki dan sa istim pitanjem- kako si spavo od kad sam zadnji put ošla?
– A, tako, tako…Malo manje mi je tilo bolilo, al sam stalno sve umorniji i umorniji.
– Daće Bog!- odgovorila je, prikrstila ga, donela stolac sa sudom za nuždu. Umila ga je, počešljala i pomogla da fruštukuje.…
Tekst i foto: Marija Kukić
Putovanje kroz prekrasni šumski krajolik krivudavom cestom, vožnja Podravskom magistralom i na kraju kotrljanje lokalnom asfaltnom cestom od Mikleuša do Voćina, eto, to je hodočašće moje župe u Marijansko svetište Voćin. Vožnja je trajala sat vremena. Autobus nije bio prepun jer trebalo je pri povratku ‘pokupiti’ pješake koji su u pet sati toga jutra 21. kolovoza krenuli iz mjesta Stražemana pješice u Voćin.…
piše: Marija Kukić
Nekim ljudima potrebna je „treća noga“, štap da bi se mogli lakše kretati, nekima slušni aparat da bi mogli čuti zvukove i glasove oko sebe, nekima pak naočale da mi mogli jasnije promatrati ljepotu oko sebe, da bi vidjeli čitati, pisati, lakše raditi na računalu, tipkati poruke, gledati televiziju…
Danas je sve više ljudi s naočalama. Muškarci, žene, djeca, mladi i stari, osobe svih uzrasta i spola koriste se njima u svakodnevnom životu. Jer, naočale su pomagalo za vid.…