– Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od četrdeset godina, vratio u svoju zemlju, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesta na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem- Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kći moga nećaka, koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem …/Augustinović fra Augustin/
piše: Mirko Popovic
Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.
Da, tako je prije mnogo godina govorio moj otac, a ja pamtim svaki dašak, pokret njegova lica i očiju koje su, činilo se, željele produžiti trajanje slike svijeta s kojega je odlazio.
Ostala sam siroče, ali u meni je živjela očeva zadnja želja, taj glas koji nikada nije izblijedio, trajao je i ostao kao neizgubiva, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.…
