događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Jadranka Haznadarević
–Jestel’ vi svi Ivanovi? …upita nas debeli čovječuljak u tijesnom zelenom nakrivo zakopčanom kaputiću. Izgledao nam je kao križanac žabe krastače i našeg bivšeg susjeda Stipana glavonje.
– A da čiji bi bili! – odgovori mu moj brat, kao da se razumije samo po sebi, da su sva djeca iz ulice Ivanova.
– A ha haaa,- nasmije se debeljko na sav glas.
Joža Prudeus
E, moj Nikola, Nikola! Ma što Nikola? Nikolice!
Sjećam te se dan-danas, točnije noćas dok ovo tipkam, tebe, jer sam ti davno, doista davno, obećao da ću, ako ikada budem išta piskarao, ugurati te između korica. Zavrijedio si, svaka ti čast! Znaš li ti da si, onih davnih šezdesetih godina, meni spasio glavu? Zaboravio? Ja nisam.…
Joža Prudeus
mnRuku na srce, (zašto? pojma nemam), pisao sam učiteljske priprave redovno, uredno, opširno, pregledno, svakodnevno čak i kada je bilo nepotrebno (recimo kada sam trebao đacima čitati, čitati i samo čitati. Ipak. Neka.)
Ušlo to mlađahnom učitelju u krv, pod kožu: pa nadnevak, pa naslov teme, pa nastavne jedinice, pa odgojni i obrazovni ciljevi, uvodni dio u minutu točno predviđeno, glavni dio u sekundu, završetak u stotinku; pitanja pa potpitanja, čak moguće đačke…
Na njenim smežuranim, promrzlim rukama čitali smo nečiju bešćutnost.
Mirko Popović
Nakon što je Reks bestraga odjurio preko zaleđenog parka starica B. je još samo bila svjesna da je povodac u njenoj ruci postao posve lagan, a već sljedećeg trenutka, našavši se u neobičnom kovitlacu, snagom je inercije, stara, nemoćna i krhka snažno udarila o kestenovo stablo. Izgubivši svijest, izudarana i izgrebana, čak su i mrazni siječanjski okovi izmicali njenim osjetima.…
Joža Prudeus
Popodne. Eto mene u zbornici.
Bože, koje li divne zbornice, sve kolegica do kolegice, a nas muških manje od četvorice. Pa još kad nam se poklope rasporedi, znam čak biti samo ja blaženi među damama.
Malo mi se to kasno dogodilo, kad već zakročih u godine kada sam svu tu ljepotu gledao s povelikim…
Joža Prudeus
Ništa vas ne smije iznenaditi pa ni ova istinita zgoda koju bih, da se nije zgodila, trebalo izmisliti.
Bijaše vam to negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća (ako ovo čitate u XXI.). Jutro je, negdje oko dva nakon ponoći pa se točno godine ne mogu dosjetiti, još se nisam do kraja razbudio. No, godine nisu važne, važno je ovo u čemu bijah sudionik čak dva puta te nesretne godine.…
ISELJENIČKE PRIČE …iz naše arhive …objavljeno 28. 06. 2010.
piše: Emil Cipar
Pišem neku kolumnu za neki časopis i nekako mi ne ide od ruke. Očekivao sam da će biti problema dok ne počnem sa pisanjem, pa sam pripremio sitnicu za jelo. Kava i butterbrot. I razmišljam što staviti na papir. Dobro nije to više list papira uvučen u mašinu, koji očekuje prve udarce. Sada je to bijeli desktop …ali svejedno …prazno je prazno.
-Nikad ne ulaziš dva puta i istu rijeku …reče nam Heraklit. Htio…
piše: Jadran Šantić Šangarelo
Mislija san da dok ne dojden na more neču ništa notat o stvariman oko mene. Ma ke, nemore se nemore se, triba o svemu lipo promislit i istini za voju javno notavat.
Jo judi moji koliko je bilo u zanje vrime politički barufa moglo bi se lipo na kartu metnit barenko za dva lipa romana. Puno me tega snervalo da nisan moga sve lipo smistit di triba. Evo san se odluči pa ća bude.…
piše: Slavko Žebić
Poklade su i ludi su dani, grmi ovih dana na ovim našim prostorima, pa su i snaše iz Šokačke grane poslale pozivnicu urbanom svitu osječkom: dođite i proveselite se s nama, Poklade su pa ću se uredit, roza gaće i od dike hlače. I doista su se dotjerale, ta više od polovice ih nisam prepoznao sve dok nisu progovorile.
-Nemojte mene ništa pitat …rekla je predsjednica Vera Erl -sve je to djelo naših snaša iz dramske skupine „Druge“, snaša okupljenih u pjevačkoj skupini „Šokice“ i folklornoj skupini Šokačke grane te…
