Iz naše arhive/ objavljeno 18.04.2018.
piše: Marica Žanetić Malenica
Zagreb, kćerkin stan, vrijeme sadašnje… Sjedim sa šestogodišnjom unučicom na tapetu s hrpom igračaka razasutih uokolo. Igramo se. Odjednom ugledam krpena lutku, onu za ruku. Uzimam je, oči mi zasvijetle neobičnim sjajem, samo meni znanim.
Moji prsti, pažljivo nataknuti, oživjeli su u njoj, a glas je dobio neki drugi, piskutav ton. Približavam se unučici i započinjem mali igrokaz. Bujica riječi teče iz mene, a zbunjeni izraz Evina lica govori mi da je ovakva baka pričalica za nju nešto novo.
Krpena lutka koja joj, onako mlitava i beživotna, do sada nije bila zanimljiva, najednom je privukla njezinu pozornost i postala…
Dogodilo se to u ljeto 1967. godine. Završila sam prvi razred osnovne škole i teta me u srpnju odvela svojoj majci u Turić, u selo Bosanske Posavine.
Moglo bi se reći da ova priča nema nikakve veze s hrvatskom dijasporom. Ja ću ju ipak ispričati, pa ti sam zaključi. U svakom slučaju dio je mene, a ja jesam usko povezan sa dijasporom …njen sam dio.
Toga proljeća Granada je bila turistički raskošna
Fotografija je snimljena na dan vjenčanja ovo dvoje mladih, 1906 god. u Sonti. Mladenka je Marica Miloš, Šimicina, koju su zvali Tuta. Po njenom nadimku ( koji su joj dale susjede Mađarice kad je bila djevojčica tepajući joj Mariška-Tutuška, jer je bila punačka), je nastao nadimak Tutini, jedne grane obitelji Šimicinih.