Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
piše: Filip Ćorlukić

Kada sam prije 16 godina ovo počeo pisati, imao sam sedamdeset godina. Bio sam pri kraju dovršenja jednog izvanredno zahtjevnog i dugotrajnog povijesnog istraživanja religija, pa sam se odlučio prema vlastitom sjećanju osvrnuti na prošlost.
Ne na moju – jer sam ja nevažan – nego na moja sjećanja na događanja na ovim prostorima u minulom stoljeću, jer …
Ej, kad su stari svinje plandovali
1.- PREDGOVOR
Kad mi je nedavno (a on to, na moje zadovoljstvo čini često), dobar prijatelj i kolega, Zvonimir Mitar, nekadašnji urednik švicarskog portala CroatiaCH, poslao na uvid pismo koje je predsjednici RH i premijeru Vlade RH, uputio izvjesni “dida Filip”, nisam imala pojma kako reakcijom i objavom tog pisma, upravo postavljam temelje, vjerojatno, jednoj dugoj suradnji.
Ljubav je dan u kojem se sretna budim, kristali neba u zraku, vjetar u krošnjama starih platana, zenit života, purpur zapadnog neba, beskrajni plavi ocean u kojem Helios Selenu sniva dok zvjezdana prašina igrajući se s mjesecom dragulje noćnoj kupoli dariva.
Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja. Znakovima zbilje potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja zemljinom ekliptikom iskreći prolaznost vremena i postojanost čuvstva koje se u meni umnaža. Jedno obično poslijepodne se objavljuje prividom čarolije iznjedrene iz magije srca.
Priznajem, beznadno volim slova, pa kad već moram čekati, tješim se proučavanjem šarenila novinskog kioska. Nema te aplikacije, niti portala koji ima tako širok izbor slovnih informacija – tko komu, zašto i koliko, oženio, razveo, utajio, slagao, osumnjičio, priveo, ukinuo imunitet ili namjerava… Standardno.
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…