TEATAR ERATO / TEATAR &TD, Zagreb
Thomas Bernhard: “VELIKI ODLAZAK”
Rađeno po drami Thomasa Bernharda: “Minetti”.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu: Zdenko Jelčić.
Gledala sam ga na sceni. Slušala njegov glas obilježen znakovljem razbuktale sudbine, označen spaljivanjem nemani izronjene iz nagnuća nebeskih sfera postojanja. Bilo je kao u noćima punog mjeseca, opijalo me njegovo sebstvo, snaga njegova pogleda odlutalog u dramu ostarjelog sanjara, u Minettiev život ispisan raspuknućem iluzije…
Čekanje na direktora teatra i ostvarenje želje. Nakon trideset godina, ponovo igrati kralja Leara. A Kralj Lear je maska, Minetti nosi masku trideset godina i čeka trenutak izlaska na scenu velikog teatra… Direktor ne dolazi, rezervirano mjesto ostaje prazno.
Kažu da je vrijeme između Božića i Valentinova razdoblje u kojemu se kod velikog broja ljudi osjeća emocionalna praznina. Što može biti bolje od starog dobrog zagrljaja?
Dijelim život s umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina.
Ušla sam u Borhesovu knjižnicu nelinearne književnosti, u njegov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja.
„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),….“
Noć nije bila prijateljica ni saučesnica samoći, bila je samo pojava koja je neminovno dolazila na kraju dana. Možda je sa sobom, unutar zatvorenih prozora donosila često misli u svom okrilju ili su one oduvijek bile tu, u tom zatvorenom prostoru punom uspomena koje bi oživjele u slikama davnih dana obiteljske idile, svakom predmetu koji bi dodirnula, pokućstvu s kojeg je brisala nepostojeću prašinu lašteći ga do visokog sjaja, milujući ga kao zadnjeg prijatelja kojemu je još zahvalna za… 
Svanulo je i Silvestrovo, a još se osjeća miris Božića, užurbanih priprema, iščekivanja, posebno kod onih kojima je „Božić“ stizao izdaleka, pa je sve moralo biti i još mrvicu bolje i radosnije. Puno je duša rođenih ovdje otišlo davno, iz nekih svojih razloga, a odlaze nažalost i danas iz, rekla bih, ponovljenih razloga. Ali stignu, za Božić.