događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Pjesma “Nepomično more” pohvaljena je na ovogodišnjem Petrarca Festu, festivalu poezije koji se tradicionalno održava u Zagrebu u čast oca soneta F Petrarce.
Marija Juračić
Sanjala sam opet neka crna jedra
kormilo je prazno i samo se vrti
nepomično more, bez zvuka, bez vjetra
korak do ničega, do pakla, do smrti.
Nema ni zvijezda, nema niti ptica
misli nekud bježe, traže malu luku
okrutna je tama, samo izmaglica
u prazninu tmine pružila sam ruku.…
piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”.
Naš stan, a posebno dvorište, postali su velikim okupljalištima. Tonćo i njegovo društvo stalno su negdje jurili po gradu, a on je dolazio samo na objede i na spavanje. Jednog dana mi je donijeo krasnu časničku sablju jugoslavenske vojske, a drugi puta dva stara revolvera iz prvog svjetskog rata. Iznad pivovare se uzdiže strmina od neke sive zemlje. Često smo uzimali neku staru krpu i sjeli na nju pa se niz tu strminu spuštali kao na sankama. To smo zvali “prljuga”. Oni su se i tih dana spuštali niz «prljugu», kad se iznenada pokazao otvor u nekakvu rupu.…
/Panonskim prostranstvima – 3.dio/
tekst i foto: Marija Kukić
Vraćajući se iz Zemuna svojim domovima, opet nas je pratila kiša. Dan se polagano spremao na počinak.
Sunce je okruženo oblacima putovalo ka zapadu. I mi smo se vozili u istom smjeru.
Kroz orošeno prednje staklo autobusa „ulovila“ sam Sunce koje je prkosilo kišnim kapima. Radovala sam se toj igri i nadmudrivanju kiše i Sunca i prisjetila se stihova Dragutina Tadijanovića.…
piše: Marija Juračić
Naša kuća nije velika, ali leži u prekrasnom, mirnom kraju, svega 400 metara udaljena od centra grada. Jutrom nas budi cvrkut ptica, noću uspavljuje šum vala. Iz kreveta se možemo ravno zaletjeti u more ili jednostavno trčati pješčanom plažom . I sada je u taj miran, ustaljeni život moj zet unio nemir. Zapeo je da uzmemo hipotekarni kredit. Ima velike planove.
„Turizam se razmahao“, govori,“ dići ćemo kat i iznajmljivati apartmane. Tu lova samo curi!“…
piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Od kada su partizani i u Tuzlu donijeli ratnu atmosferu, moja soba više nije bila samo moja. Budući da baš nije bilo preporučljivo odlaziti u grad, naše je dvorište postalo okupljalištem i onih starijih iz naše i okolnih kuća, a u mojoj su sobi Ivica Opačak i njegovo društvo često igrali karte – za novac – a ja sam na kraju ubirao “pinku”.
Budući je najviši dio kosog krova dozidane garaže dopirao do polovine prozora te sobe, u slučajevima najavljene opasnosti da će…
piše: Marija Kukić
Matko Peić, hrvatski povjesničar umjetnosti, slikar i književnik rodio se u Požegi, „Slavonskoj Ateni“ kako grad od davnine nazivaju. Umro je u Zagrebu.
Da se ne zaboravi njegov lik i djelo, u rodnom mu je gradu postavljena spomen ploča na trgu koji nosi njegovo ime. U Ulici Antuna Kanižlića na broju 14 postavljena je i njegova bista.
Početkom 2014. ‘dogodila’ se Udruga zavičajnih pisaca i slikara „Matko Peić“.…
piše: Filip Ćorlukić …iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Oko deset sati čula se jaka eksplozija iz područja kolodvorske zgrade. Uskoro smo čuli da su partizani dinamitom otvorili skladišnu blagajnu, to je ona od koje otac imao ključeve. Nešto kasnije došla su na vrata našeg stana dva partizana. Kad im je majka otvorila vrata uljudno su pozdravili i pitali je li drug Stipo kod kuće, na što im je majka ustrašeno rekla da je otišao na gradinu i da se još nije vratio. A je li šta ostavio za nas – pitali su i dalje ljubazno. Rekla je da jest, ali to ona ne može skinuti, pa neka se jedan od njih popne gore i uzme.…
piše: Marija Juračić
Moj zet čita samo novine. One sportske. Time se pridružuje tisućama zagriženih sportaša koji se sportom bave samo iz udobnosti svoje fotelje.
Kada mu preporučim čitanje nekog romana, on reagira kao da je u školi i pita:
„Koliko ima stranica?“
Ako mu kažem da roman ima četiri stotina stranica, pogledat će…
Slaaadoled! Slaaadoled!